Opera današnjeg vremena u svijetu metala

Dvije godine su prošle otkad je ovaj talijanski simfonijsko/tehnički death metal kvintet objavio drugi studijski album “Agony”, a sad je došlo vrijeme za njegovog nasljednika, i to u konceptualnom obliku.

Tematski su se pozabavili legendarnom pričom iz davnine, o Labyrinthu u Knossosu, koja se istraživački nadovezuje na pretragu ljudske osobnosti u labirintu osjećaja.

Album obiluje gromovitim blast beatovima, brzim gitarskim dionicama, kao i lijepim, na momente i ugodnim hevijaneriziranim solažama, koje su prepune tremolo dionica, a uz Tommasove čvrste, duboke growl dionice, u koncepciju se odlično uklapaju visoki, čisti tenori basiste Paola Rossija, a naročito pjevanja talijanske operne dive Veronice Bordacchini. Zvuk klavijatura varira od rasturajućih, tmurnih dionica, spojenih s bubnjarskim blastbeatom, sve do kristalno čistih i jasnih, ambijentalno klasičnih dijelova. Čista klasika, po uzoru na talijanske operne klasike Verdia i Vivaldija. Najjednostavnije rečeno, ovo je konceptualna metal opera današnjeg vremena.“Labyrinth” je u svom klasičarskom dijelu bogatiji od “Agony”, puno mu je raznovrsniji sound klavijatura, više do izražaja dolaze ženski vokali, prateća višeglasja, naglašeniji je epski prizvuk, no sve to u dobrom dijelu razara metalni koncept, koji je poprilično zakazao i u kojem kao da je najvažnije da ekstraktira čim je više moguće buke i galame. Bubnjevi su tako često presumanuti, može se reći i preproducirani pa znaju zvučati kao ritam mašina i gušiti ostale fargmente, u glavnim, growl vokalima se osim siline baš ne osjećaju inovacije, jednako kao i u gitarama, koje su rifično skoro pa totalno izlizane, a progresivna orijentacija unutar kompozicija nekih pjesama poprilično je predvidljiva i čini ih relativno sličnima. Prvi dio albuma čini se agresivnijim i bijesnjiim, dok u drugom, veću ulogu nego u prvom dijelu imaju simfonijski elementi.

Šestominutna “Kingborn” otvara album sa zborskim pjevanjem, blastbeat lomom obogaćenim pratnjom klavijatura, te kombiniranim muško/ženskim pjevanjem, koje se isprepliće u gotovo svakoj pjesmi. “Minotaur (The Wrath of Poseidon)” započinje uvodom na klavijaturama, dok je ritam nešto sporiji, Tommaso uglavnom drži grubu i hrapavu solističku vokalnu dionicu, a na fragmentima ga nadopunjuje zbor. U red najozbiljnije kombinacije deatherske i orkestralno-operne simbioze spadaju “Elegy“, “Towards The Sun” i “Under Black Sails“.

Pjesma koja se puno ozbiljnije razlikuje od ostalih jest “Epilogue“, prvenstveno jer je jako spora, ali zato do izražaja dolaze Veronikini operni soprano dijelovi, čisti, jasni, britki i čine pjesmu magičnom, emotivnom, čemu pridonosi i fragment s violončelom. Instrumentalni, akustični intermezzo “Prologue” vrlo je ugodan, kao i završni, od piana izgrađen, lagani instrumental “Labyrinth” prepun dramatičarskog ugađanja. Idealna operna balada za laku noć, spora, opuštajuća tema, uz pripajanje mješovitog zbora nešto prije samog kraja pjesme. Za laku noć, kao i za kraj priče o ovom albumu.

Očito je da je faktor iznenađenja s kojim je Fleshgod Apocalypse prodrmao metalnu scenu bio kratkog vijeka trajanja i da se za novi album nije našlo previše inovativnosti i širine da se s njim nastavi tamo gdje je stao “Agony”. Gledajući ovaj album kroz prizmu dosadašnje karijere benda, taman je u zlatnoj sredini. Slabiji od “Agony”, a jači, bolji od “Oracles”.

Zato sa zanimanjem čekamo idući, koji kvalitativno nikako neće moći biti smješten na središnju poziciju.