Opera današnjeg vremena u svijetu metala

    849

    Fleshgod Apocalypse

    Labyrinth

    Datum izdanja: 16.08.2013.

    Izdavač: Nuclear Blast

    Žanr: Death Metal, Symphonic Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Kingdom
    2. Minotaur
    3. Elegy
    4. Towards the Sun
    5. Warpledge
    6. Pathfinder
    7. The Fall of Asterion
    8. Prologue
    9. Epilogue
    10. Under Black Sails
    11. Labyrinth

    Dvije godine su prošle otkad je ovaj talijanski simfonijsko/tehnički death metal kvintet objavio drugi studijski album “Agony”, a sad je došlo vrijeme za njegovog nasljednika, i to u konceptualnom obliku.

    Tematski su se pozabavili legendarnom pričom iz davnine, o Labyrinthu u Knossosu, koja se istraživački nadovezuje na pretragu ljudske osobnosti u labirintu osjećaja.

    Album obiluje gromovitim blast beatovima, brzim gitarskim dionicama, kao i lijepim, na momente i ugodnim hevijaneriziranim solažama, koje su prepune tremolo dionica, a uz Tommasove čvrste, duboke growl dionice, u koncepciju se odlično uklapaju visoki, čisti tenori basiste Paola Rossija, a naročito pjevanja talijanske operne dive Veronice Bordacchini. Zvuk klavijatura varira od rasturajućih, tmurnih dionica, spojenih s bubnjarskim blastbeatom, sve do kristalno čistih i jasnih, ambijentalno klasičnih dijelova. Čista klasika, po uzoru na talijanske operne klasike Verdia i Vivaldija. Najjednostavnije rečeno, ovo je konceptualna metal opera današnjeg vremena.Labyrinth” je u svom klasičarskom dijelu bogatiji od “Agony”, puno mu je raznovrsniji sound klavijatura, više do izražaja dolaze ženski vokali, prateća višeglasja, naglašeniji je epski prizvuk, no sve to u dobrom dijelu razara metalni koncept, koji je poprilično zakazao i u kojem kao da je najvažnije da ekstraktira čim je više moguće buke i galame. Bubnjevi su tako često presumanuti, može se reći i preproducirani pa znaju zvučati kao ritam mašina i gušiti ostale fargmente, u glavnim, growl vokalima se osim siline baš ne osjećaju inovacije, jednako kao i u gitarama, koje su rifično skoro pa totalno izlizane, a progresivna orijentacija unutar kompozicija nekih pjesama poprilično je predvidljiva i čini ih relativno sličnima. Prvi dio albuma čini se agresivnijim i bijesnjiim, dok u drugom, veću ulogu nego u prvom dijelu imaju simfonijski elementi.

    Šestominutna “Kingborn” otvara album sa zborskim pjevanjem, blastbeat lomom obogaćenim pratnjom klavijatura, te kombiniranim muško/ženskim pjevanjem, koje se isprepliće u gotovo svakoj pjesmi. “Minotaur (The Wrath of Poseidon)” započinje uvodom na klavijaturama, dok je ritam nešto sporiji, Tommaso uglavnom drži grubu i hrapavu solističku vokalnu dionicu, a na fragmentima ga nadopunjuje zbor. U red najozbiljnije kombinacije deatherske i orkestralno-operne simbioze spadaju “Elegy“, “Towards The Sun” i “Under Black Sails“.

    Muziku podržava

    Pjesma koja se puno ozbiljnije razlikuje od ostalih jest “Epilogue“, prvenstveno jer je jako spora, ali zato do izražaja dolaze Veronikini operni soprano dijelovi, čisti, jasni, britki i čine pjesmu magičnom, emotivnom, čemu pridonosi i fragment s violončelom. Instrumentalni, akustični intermezzo “Prologue” vrlo je ugodan, kao i završni, od piana izgrađen, lagani instrumental “Labyrinth” prepun dramatičarskog ugađanja. Idealna operna balada za laku noć, spora, opuštajuća tema, uz pripajanje mješovitog zbora nešto prije samog kraja pjesme. Za laku noć, kao i za kraj priče o ovom albumu.

    Očito je da je faktor iznenađenja s kojim je Fleshgod Apocalypse prodrmao metalnu scenu bio kratkog vijeka trajanja i da se za novi album nije našlo previše inovativnosti i širine da se s njim nastavi tamo gdje je stao “Agony”. Gledajući ovaj album kroz prizmu dosadašnje karijere benda, taman je u zlatnoj sredini. Slabiji od “Agony”, a jači, bolji od “Oracles”.

    Zato sa zanimanjem čekamo idući, koji kvalitativno nikako neće moći biti smješten na središnju poziciju.

    Muziku podržava