Oni zasigurno nisu bez srca

Kombinaciju garage rocka i bluesa mogli smo čuti davno još kod The White Stripesa i ostalih projekata Jacka Whitea, a poslije kod The Black Keysa koji su napoznatiji i najuspješniji u toj struji.

Upravo s The Black Keysima su često uspoređivali američki bend iz Cincinnatija, Heartless Bastards.Ova četvorka mnogo duguje gore navedenim bendovima, ali svoj put su zacrtali još 2005. sa “Stairs and Elevators”, jako dobrim debitantskim albumom koji je donio taj čisti garage rock zvuk pomiješan s bluesom, countryem i americanom s izražajnim ženskim vokalom velikog raspona i mogućnosti. Otada su konstantno prisutni pa tako su izdali i svoj peti album “Restless Ones“.I kako sam album kaže, nemirni su, divlji, puni energije i beskompromisni. Erika Wennerstrom je jača nego ikad i to pokazuje na većini pjesama. Vokal nosi ovaj album, tu nema sumnje. Taj garažni zvuk uglavnom prevladava, no da se primijetiti jaka blues matrica pa tako podsjećaju na The Dead Weather, no ovdje je ipak više slučaj o klasičnom garageu.

Tematika je većinom ljubavna, no ima referenci na knjiženost i popularnu kulturu. Pjesme imaju podlogu u osobnom iskustvu i proživljavanju istoga te su stoga dosta zrele i ozbiljne. Morate se dosta potruditi da raspletete i rastumačite metaforiku koja ih krasi, no u tome je ljepota ovog albuma.

Ono što je evidentno je da su Heartless Bastards crpili svoju inspiraciju iz Toma Waitsa i Boba Dylana što je primjetno u “Journey“, možda najuspješnijom numerom s prekrasnim tekstom koji slavi prirodu, život i odvažnost.

“Gates of Dawn” je najjača stvar koja vas jednostavno nagovori da preslušate album nekoliko puta. Jednostavna i melodična, svakako pripada u najbolje radove benda. Ovdje se najviše čuje americana i alternativni rock koji je rijetko prisutan na albumu.

“Hi-Line” je iskričava i vesela numera ljubavne tematike, dok je “Into the Light” malo laganija stvar s blues podlogom.

Cijeli album obiluje bogatim i zanimljivim pjesmama koje su prepune metaforike, ali nisu teške, nego osvajaju na prvo slušanje. Koncept je jednostavan; ljubav, život i priroda. Personalizirano iskustvo je pretočeno u divan hommage životu i glazbi. Puno je tu nemira, kako i naziv sugerira, no on je sasvim privlačan u cijeloj toj priči o traženju utočišta i sigurnosti, no ipak uživanju u divljini koja navodi na stvaranje ovako lijepih pjesama.

Heartless Bastards su napravili još jedan kvalitetan album i nisu podbacili. Zadržali su taj stav koji ih čini prepoznatljivima i dali su najbolje od sebe te utkali to u ovaj album koji zasigurno ima kapacitet da potraje.