Oni to vole žestoko, mazno i ljepljivo

Rame uz rame s nizom, za srednjostrujaške medije, no-name bendova, the Bellrays su ‘spašavali rock’ puno prije pojave the Strokesa. Još od ranih devedesetih, bračni par Kekaula-Vennum, u kreativnoj simbiozi s donedavnim članom benda Tonyem Fateom, oblikovao je vlastiti zvučni identitet sljubljujući garažni rock, soul i punk i iz albuma u album ustrajno ga nadograđivao uvođenjem elemenata drugih žanrova, podžanrova, pravaca i rukavaca (funk, jazz, hard rock, natruhe popa).

Na “Hard, Sweet and Sticky“, osmoj ploči ovoga kalifornijskog kvarteta, njihova glazbena slika je konačno zaokružena, producentski ispolirana i potvrđena kao trademark benda.

Album puca po šavu od kreativnosti i izvedbene energije što se posve lijepo može čuti u “Infection” s riffovima na tragu AC/DC-a i Guns N’ Roses, opscenom hard rock ‘n’ soulu “Coming Down“, furioznoj “Psychotic Hate Man” i “Pinball Cityu“, nabrijanoj soul posveti detroitskim punk-rock začinjavcima.

Nekoliko mudro raspoređenih nježnijih pjesama, u rasponu od Motown soula “Footprints on Water” pa do jazzy sentiša “Wedding Bells“, smanjuje silnom količinom decibela uzrokovan adrenalinski šok.

Apsolutno svakom od pjesama dominira fascinantni vokal Lise Kekaule. Ustvari, čitav album ogledan je primjer snage njezina glasa i interpretativne svestranosti – čas nam strasnim, sugestivnim glasom soul dive dočarava ljubavnu ognjicu u kojoj izgara njezina izgubljena duša da bi se već u sljedećoj pjesmi transformirala u opasnu mačku s mudima većim od Bona ‘AC/DC’ Scotta. Muški dio benda, napet kao puška i strastven kao Lisa, čvrstom svirkom stvara savršenu podlogu za vokalne eskapade svoga glavnoga aduta.

Sumnjam da će se “Hard, Sweet and Sticky”, plod čiste uživancije u stvaranju glazbe, probiti na godišnje liste najboljih albuma, a time će the Bellraysima biti nanesena velika nepravda. Jer teško da ćete igdje drugdje pronaći ovako sjajnu nisku žestokih, maznih i ljepljivih pjesama.