Oni su Laibach, a otpor (ni)je uzaludan

    2414

    Laibach

    Spectre

    Datum izdanja: 03.03.2014.

    Izdavač: Mute / Menart

    Žanr: Industrial Rock, Techno

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Whistleblowers
    2. No History
    3. Eat Liver!
    4. Americana
    5. We are Millions and Millions are One
    6. Eurovision
    7. Walk With Me
    8. Bossanova
    9. Resistance as Futile
    10. Koran
    11. Parade (bonus)
    12. Love on the Beat (bonus)
    13. Just Say No! (bonus)
    14. See that My Grave is Kept Clean (bonus)

    “Spectre” je novi album kultne slovenske avangardne glazbene trupe Laibach, izdan za njihovu dugogodišnju diskografsku kuću Mute.

    Na novom albumu Laibach se uglavnom obračunavaju sa sistemom u kojem većina nas u tzv. Zapadnom svijetu živimo. Pritom stihovi često nisu izravni, no nisu baš ni pretjerano zakukuljeni.Prva pjesma se zove “The Whistleblowers“, dakle ‘Zvizdači’. Uz zvižduk i ritam marša pjesma u pompoznom, slavljeničkom tonu pjeva odu neznanim junacima koji ‘se bore za nas’ i čija je ‘misija blagoslovljena’. Moglo bi se tu raditi o nekim mitskim junacima iz pradavnih vremena da nije naslova pjesme koji jasno sugerira na koga se tu misli, na junake našeg doba poput Edwarda Snowdena ili Ankice Lepej.Sljedeća “No History” poručuje da okupiramo Wall Street, a preuzima i neke ideje Lennonove “Imagine” (“No commandments on the wall, no God, no rules to scare you all“), koje u izvedbi Laibacha naravno zvuče puno militantnije od Lennonovog nježnog pacifizma.

    Americana” poručuje da za promijeniti sistem treba izaći na ulice, a “Eurovision” da se Europa raspada dok se svi molimo policiji jer je Bog odsutan.

    Predah od takvih tema donose “We Are Millions And Millions Are One” koja je nešto poput ljubavne pjesme, zatim zabavna “Resistance is Futile” (“We are Laibach, and you will be assimilated“), te ‘zaključna’ nježna, pastoralna “Koran” koja bez fige u džepu iskazuje vjeru u bolji Svijet i sreću za sve.

    Muziku podržava

    Nakon nje tu su još četiri bonus pjesme, od kojih su dvije obrade, “Love on the Beat” Sergea Gainsbourga, te blues standard Blind Lemmona Jeffersona “See that My Grave is Kept Clean“.

    Zvukom dominira stil industrial techna i kontrast između visokog, snažnog glasa Mine Špiler i dubokog režanja Milana Frasa. No glazba je u slučaju Laibacha manje bitna. Nisu toliko bitni čak ni tekstovi. Kod Laibacha je bitan koncept, provokacija, subverzija.

    Premda ne žive u prošlosti i ciljaju aktualne mete, u tom smislu jednostavno ne uspijevaju postići onaj efekt koji su imali na svojim početcima u osamdesetima, prije pada Berlinskog zida i raspada Jugoslavije. U to doba Laibach su djelovali opasno i odvažno, što im je i donijelo proboj i priznanje ‘vani’, a to priznanje je onda rezultiralo vječnim respektom kod kuće.

    Danas Laibach djeluje kao tek još jedna pop grupa, ponešto živopisna, no nitko se ne zavarava da su išta više od toga. Nije krivica samo na njima, promijenio se i protivnik.

    Onaj sistem je imao jednostavnije obrasce ponašanja i bilo ga je lako isprovocirati (kako se ono kaže, lako je budalu zajebavati), ovaj današnji kapitalistički, neo-liberalni je drugačija zvjerka. Najveći trik koji nam je uspio podvaliti je što je shvatio da će nas puno lakše kontrolirati tako da nam umjesto upornog pokušavanja nametanja kontrole i restrikcija nad svim i svačim pruži potpunu individualnu slobodu i tako nas natjera da se cijelo vrijeme borimo sami sa sobom dok radimo za njega. Laibachu valja priznati da su i taj moderni apsurd prepoznali u “Walk With Me” u kojoj kažu da smo svi skupa “prisoners of freedom“.

    Laibach i dalje pruža otpor sistemu, pa makar i uzaludan, pa makar im se poruke utapale u moru sličnih koje priznati umjetnici sa svojih sigurnih pozicija poručuju. Pronalaženje efikasnijih metoda borbe protiv ove nove zvjerke nije zapravo na njima, već na generacijama koje su umjetnici poput njih odgojili.

    Muziku podržava