One More “Zašto?!”

Kakve lude polemike su se povele oko novog albuma Linkin Parka! Za početak, pokazatelj je to da taj bend nekog Boga znači i/ili vrijedi. Pokazatelj je to da je taj bend oduvijek eksperimentirao, pokušavao, fulavao i bio hrabar. A ovaj sad potez? Ovaj novi album? Pokazatelj je to da imaju muda veličine ekvatora! Pokazatelj je to da je ‘smekšavanje’ Metallice na “Loadu” u odnosu na ovo prelazak s Cannibal Corpsea na Dimu Borgir!

Ne, Linkin Park se ovime nisu prodali! Prodaja bi značila izbacivanje nečega što tržištu treba, a ovakav pokušaj svih pokušaja “One More Light” ne treba apsolutno nikome. Osim njima samima. I tu im svaka čast…

Ono što mi je u cijeloj priči najmanje jasno je način na koji je Linkin Park nakon rap-metal početaka pa malo rockerskije sredine i elektronskog pada u zaborav ostao bend s istom postavom. Jednostavno ne vidim scenarij u kojem Shinoda dolazi svom gitaristu, pusti ljepuškastu “Good Goodbye”, kaže “E pazi ovu stvar bez rifova, bez gitara i bez ijednog organskog instrumenta. Kak je super!” i Brad na to kaže “Zbilja odlično! Jedva čekam da se popnem na pozornicu i da ne znam što bih od sebe!”

Moguće da to iz mene progovara nekakav metalac (kojem pop nije mrzak), ali ponajviše iz mene može progovarati zaljubljenik u prave organske instrumente, a ne producentska izdrkavanja koja djeluju kao solo projekt njihovog masterminda. U tom kontekstu, “Fort Minor” djeluje kao underground svih undergrounda.

Spomenuvši producente i kreatore koje su pozvali u pomoć, tu je ekipa koja je radila hitove za Selenu Gomez, Gwen Stefani, Flo Ridu, Britney Spears i Lukas Grahama. Neloš pop vjerojatno garantiran, ali bezglavi ulet u prezasićenu ponudu još garantiraniji.

Najljudskije zvuči “Talking To Myself”, a već na moduliranoj i izdeformiranoj “Battle Symphony” shvatio sam da sam možda skroz u krivu. Vjerovao sam u još jedan zaboravni pop singl, ali kada sam je čuo na promo filmićima finala NBA lige, shvatio sam da je management ipak odradio svoj posao. Ili je jednostavno vrag odnio šalu…

Ono malo kvazi-repanja što je ostalo u opusu ovog bivšeg rap-metal benda sada zvuči kao filler od Ushera, a emotivno zatvaranje albuma “Sharp Edges” je apsolutni Mumford and Sons wannabe.

Da se razumijemo, to što je ovaj album ljigavi ispreproducirani pop nije nikakav suštinski problem. To je jedan pokazatelj da su ovi dečki (ili barem pojedinci) snimili zbilja ono što su htjeli snimiti, oprezni da im se ne dogodi da cijelu karijeru moraju odrađivati “(I Can’t Get No) Satisfaction”. No, odabir smjera čini se jednako pomodan kao i vidjeti sestre Kardashian kako su odjednom cool i nose majice Motorheada i Slayera.

Sve do sada od Linkin Parka, koliko god bilo drugačije i iznenađujuće, barem je bilo donekle prepoznatljivo. Sada  to, od pjesme do pjesme, zvuči kao ispipavanje teritorija koliko su daleko fanovi i MTV publika spremni ići. Koliko pop, običnu i isfuranu pjesmu mogu napraviti. Umjesto vrištanja, riffova i elektronike, Linkin Park je sada kombinacija laganog ‘na na na’ pjevušenja i iscimanih i isprekidanih producentskih matrica. Kombinacija koju će morati suprotstaviti malom milijunu nadolazećih, vjerojatno i puno inventivnijih, izvođača.

Njihove burne reakcije na instant kritike pokazale su da još uvijek imaju ljutnje i inata (“pređite preko jebenih nu-metal početaka, inače ću vas ispikati u facu!”, ljuti se Chester), pa se nadam da će jednog dana Linkin Park odlučiti hoće li biti porazbacana masa nepovezanih pjesama i albuma, ili će možda takve egzibicije ostaviti za svoje side-projekte. Ili će možda shvatiti da nisu sigurni što žele pa će pribjeći popularnom potezu – uzeti pauzu. Bilo kako bilo – ja ću sa zanimanjem pratiti kojeg Boga su se sljedećeg sjetili…