On ostao bez riječi, a mi preporučujemo

Gitara je posljednjih 60-ak godina glavni instrument rock’n’rolla i glavno sredstvo izražavanja u jedinstvenom smjeru popularne glazbe.

Neki gitaru sviraju malo bolje, neki malo lošije, a neki žive s njom. Bruno Kovačić nalazi se negdje između prve i treće kategorije. Bivši gitarist Parnog valjka, Hard Timea i sudionik gomile projekata odlučio je snimiti instrumentalan album i očito reći zbogom bilo kakvoj komercijalnoj isplativosti. No, to je više do nas, publike, nego do njega.Poduprt svojim bendom, baš lijepog imena The Brownies (Goran Delač – bas i Marko Lazarić – bubnjevi) te s nekoliko gostiju, od kojih se svakako ističe Vedran Božić, Bruno je napravio album baš za svoju dušu. U smjesu su ubačeni prije svega jazz i rock, uz još poneki srodni smjer i (pod)žanr. Prvih osam skladbi snimio je Bruno sa svojim bendom, dok su posljednje dvije bonus pjesme odsvirane s još nekim poznatim hrvatskim glazbenicima.

Prva pjesma na albumu je naslovna “Retroscope” koja je snimljena zajedno s još dvojicom odličnih hrvatskih gitarista, Vedranom Božićem i Elvisom Penavom koji bi ozbiljno morali razmisliti o sklapanju neke supergrupe gdje bi gitare bile u prvom planu jer ovo zvuči odlično. Ova skladba odmah je i najžešća na albumu što je i logično uzme li se u obzir broj gitara na snimci. Sljedeća po redu jest kompozicija legende hrvatskog jazza Damira Dičića “Pablo’s Mood” koja je također podosta rockerska.

Najdulja pjesma na albumu je “Chant into the Past“, odsvirana u suradnji s Maasejom Kovačevićem, jednim od najboljih hrvatskih klavijaturista koji svojim Hammondom daje psihodelične tonove inače malo mirnijoj pjesmi. “Snail Race” s Peggyem Martinjakom, koji je najširoj publici možda i najviše poznat po skladanju recentnog Massimova hita “Iz jednog pogleda”, prva je skladba albuma koja zaista vuče na jazz. Peggy Martinjak inače svira na klavijaturama koje itekako podsjećaju na zvuk onih starijih videoigrica.

Ostatak albuma vuče na jazz i fusion stilove pa se tako Bruno ovdje približava zvuku Elvisa Stanića, samo bez mediteranskih i world konotacija. “Smell Yourself” pred kraj albuma još je jedan rockerski trenutak, makar se i ovdje osjeća prisutnost jazza. Od dvije bonus pjesme odskače balada “Renaissance” koja je bliska onoj ‘heartbreaking’ atmosferi rock balada, samo što ovdje vokali nisu bili potrebni.

Ovaj album mogao bi predstavljati odličnu investiciju za svakog tko želi leći, sjesti ili stajati, uživajući uz glazbu, no malo manje dobru za ljubitelje mainstreama. Ne očekujte ludu zabavu i pamtljive melodije, makar ima i toga, nego smireniji album kojem je na prvom mjestu iskrenost prevučena preko šest žica koje život znače.