On može sve

Svirao je u velikim bendovima poput: Kinksa i Whitesnakea, svoje ime u vječnosti je upisao s jednim od najvećih rock bendova Deep Purpleom kojeg je obogatio svojim doprinosom kao klavijaturist, kompozitor i tekstopisac – da to je on, to je Jon Lord! Klavijature je svirao već s devet godina, posvetio se prvenstveno rocku, jazzu i bluesu, svirao je po mnogim bendovima sve dok 1968. godine nije upoznao Ritchie Blackmorea.

Uskoro nastaje Deep Purple, koji su svojim moćnim svirkama postali hard rock veličine ostavivši nam nebrojene klasike (“Hush”, “Kentucky Woman”, “Smoke On The Water”, “Child In Time”) samo šteta pto nisu funkcionirali kao ekipa jer nakon prvog raspada benda 1973. godine više ništa nije bilo kao prije.

Kako je Lord bio genijalac uz sve probleme s Deep Purpleom nije se dao omesti nastavio je stvarati te je od 1970. godine do danas izdao osam solo albuma. Kroz koje je pokazao sve svoje umijeće pa tako i s posljednjim “Beyond The Notes“, koji je baziran na klasičnoj glazbi.

Iako sam djelomično bio upoznat s Lordovim radovima i znao sam za njegove eksperimente i s klasičnom glazbom ipak me je ovaj album iznenadio. Možda zato što je album prije ovoga – “Live At The Basement“, bio totalni blues i nekako mi je baš zbog Purpleovaca bliža takva glazba kad čujem za neko ime iz toga benda. A možda zato što je napravio stvarno odličan klasični album prepun osjećaja, kroz koje opisuje pojedine dijelove svog života koji su u njemu ostavili velik trag.

Dvije kompozicije na albumu su posvećene njegovim velikim prijateljima koji su ujedno bili veliki glazbenici, a svijet su napustili iste godine 2001. od iste bolesti raka, riječ je o Tony Ashtonu kojem je posvecena “I’ll Send You A Postcard“, dok je pjesma “A Smile When I Shook His Hand” posvećena nikom drugome nego George Harrisonu.

Svaka kompozicija je neka druga priča pa tako “De Profundis” priča o raspadu Deep Purplea, što ga je pogodilo mnogo više nego što je očekivao. Na albumu je i par zanimljivih vokala, a zasigurno jedan od najzanimljivijih je Frida (Anni-Frid Lyngstad) iz nekada planetarno popularne Abbe, koja je zapjevala na “The Sun Will Shine Again“, tu su još i Sam Brown, nekada back vokal Pink Floyda, u pjesmi “One From The Meadow” i definitivno pjesma koja me je najviše privukla “November Calls” s Miller Andersonom – pjevač i gitarist koji je svoju dugogodišnju karijeru gradio kroz mnoge bendove.

Jon Lord, ljudi moji, da to je on, i stvarno može sve. Slušali smo ga u najboljem izdanju Deep Purplea, slušali smo ga dok svira blues, dok svira jazz, slušamo ga i sad s orkestrom.