Oluja u Dylanovim očima

Bob Dylan objavio je 35. studijski album u godini u kojoj obilježava pola stoljeća od objave prvijenca, a čini se kako je uspio otvoriti više pitanja nego bilo kojim prethodnim albumom.

Puno prije nego što su pjesme pronašle svoj put do slušatelja, mnogima je u oči upao znakovit naslov albuma na – nećemo se lagati – ružnoj i jeftinoj naslovnici. “Tempest” (oluja) povukao je paralelu s (vjerojatno) posljednjim djelom Williama Shakesperea koje se zove “The Tempest”. Ponovno se zakotrljala priča načeta na prethodnom “Together Through Life” kako bi “Tempest” mogao biti posljednje što će američki bard, ujedno veliki štovatelj engleskog barda, snimiti u svojoj karijeri.

U nedavnom intervjuu Dylan nije našao poveznicu rekavši kako albumu nedostaje ono ‘the’, a bez toga to su dva posve različita naslova. Odgovor dostojan danas legendarnog ‘song and dance man‘. Ni samo obraćanje 71-godišnjeg autora nije umirilo fanove od kojih većina još uvijek nekako vjeruje da je oko albuma prisutno ipak previše simbolike da Bob Dylan ne bi bio Shakespeareov Prospero. Isti onaj koji u epilogu “Oluje” zavapi: “Ode moja snaga sva, te sam slab tek čovjek ja (…) Dusi me svi ostaviše, čarat nisam kadar više.” I dok neki pokušavaju odgonetnuti je li “Tempest” uistinu završetak jedne briljantne karijere koju vjerojatno nitko nikada neće moći reprizirati ili je Dylan veliki ljubitelj ciklone opsjednut lošim vremenskim prognozama (album “Hard Rain”, turneja “Rolling Thunder Revue”…), neki su uočili naizgled nebitnu stvar i umjesto Willieu the Shakeu, inspiraciju za novi album pripisali Edgaru Allanu Poeu.

Ništa neobično, Dylan je ulicu Rue Morgue (iz “Umorstva u ulici Morgue”) spomenuo u “Just Like Tom Thumb’s Blues”, u “Love Minus Zero/No Limit” pjevao je “My love she’s like some raven/At my window with a broken wing” referirajući na “Gavrana”. “Time Out Of Mind” naslov je preuzet iz Poevog djela “The Devil in the Belfry”, a malo koga “Tell Tale Signs” nije podsjetio na “Tell-Tale Heart”. Osim toga, spomenuo je Dylan Poea i u svojim Kronikama, te u radijskim emisijama Theme Time Radio Hour.

Ne bi ni to bilo ništa osobito da nije krenula pretprodaja ulaznica za zajedničku sjevernoameričku turneju s Markom Knopflerom: da biste ‘otključali’ pretprodaju ulaznica za određeni koncert, postojala je lozinka koja se mijenjala na dnevnoj bazi. Sve riječi koje su bile lozinka – quaint, morrow, lenore, lattice, pallas i druge – uzete su upravo iz Poeove najpoznatije poeme. Čak se i riječ tempest (bez the) – iako nije bila među ponuđenim lozinkama – nalazi ondje.

Da sve postane još kompliciranije pobrinula se riječ pallas (palada) koja se često veže uz grčku boginju Atenu. Prvom prigodom kada posjetite Beč, zaustavite se kod fontane ispred Parlamenta. Fontanom Atene Palade, kako joj glasi puni naziv, očekivano dominira Atena, a ispod njezinih nogu, uz ostale manje značajne bogove i boginje, nalaze se i četiri ženske figure koje simboliziraju četiri najveće austrijske rijeke s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Lice jedne od njih – one koja simbolizira Vltavu (Moldau) – krasi naslovnicu albuma “Tempest”.

U jednoj od prvih najava albuma otkriveno je kako će naslovna pjesma biti posvećena Titanicu koji je – podudarnosti radi – potonuo pedeset godina prije Dylanovog debi albuma. Znalo se da će Dylan u njoj spomenuti i Leonarda DiCapria koji je glumio u blockbusteru “Titanic” Jamesa Camerona. Znamo i da je Leo u filmu izgovorio “When you got nothin’, you got nothin’ to lose” što je stih iz svima znane “Like A Rolling Stone”.

Imamo oluju, imamo boginju koja je muškarce poučila brodogradnji, imamo rijeku i imamo ‘nepotopivi’ brod koji tone. Možda Dylan želi reći tonemo poput Titanica, a da toga nećemo biti ni svjesni dok ne postane prekasno. Neki nevidljivi Wallace Hartley dirigira svojim orkestrom i uvjerava nas kako je sve divno i krasno, te da razloga za brigu nema.

Jasno da je čitav album alegorija na život koji teče i sve nedaće koje ga prate. U svom kapitalnom djelu “Tertium Organum” P.D. Ouspensky kazao je da ljudska vrsta nije sposobna povezati uzrok i posljedicu. To što ste vegetarijanac ne znači da vas bik neće napasti ako mu mašete maramom ispred njuške. Po tom je pitanju album doista mračan, turoban, tjeskoban, a smrt i prolaznost dominiraju kao glavni motivi. Služi kao podsjetnik da u životu nekog uzorka i pravila zapravo nikada i nema. Kako nam je Dylan vješto objasnio spotom za “Duquesne Whistle“: taman kada se naviknete na udarce u glavu, život vas šutne u jaja. I nikog nije briga.

Zato je posve prikladno da upravo taj lepršavi western swing otvori album na kojem se raspoloženja mijenjaju ne iz pjesme u pjesmu, već češće iz stiha u stih. Oni koji planiraju ukrcati se u Dylanov vlak i očekivati da ih odvede u jednom smjeru, bolje da se pripreme na velik broj presjedanja. Za razliku od “Together Through Life” koji je bio prilično mlak i s nepamtljivim ostvarenjima, “Tempest” obiluje stihovima koje mnogi već dugo čekaju.

Sam Dylan reći će da više ne može pisati kao u šezdesetima i ako bismo tražili zamjerku pronašli bismo je upravo u tome: stihovi su često prvoloptaški, jednostavni, jednoslojni i nije potrebno puno za dešifrirati ih. No ako pogledamo u prošlost, prisjetit ćemo se da ni Woody Guthrie nije bio baš neki maher-stihoklepac. I svakako treba imati na umu ono najnezahvalnije: Dylan je letvicu postavio samome sebi, a visinu vlastitih najboljih ostvarenja i njemu je nemoguće dokučiti, kamoli preskočiti.

Teško je sada razmišljati na što je David Hidalgo mislio kada je rekao da je album posve drugačiji od svega što je Dylan dosad radio i obojen meksičkim zvukom (osobno, prvo što mi je tada palo na pamet bila je pjesma “Desconsolado” The Leningrad Cowboysa), jer glazbeno “Tempest” ne skreće sa zacementirane trase postavljene albumima “Time Out Of Mind” (1997.) i “Love And Theft” (2001.). Prisutna su tek povremena iznenađenja poput basa koji često podsjeća na bas s ranih albuma Toma Waitsa i svojevrsni pop ugođaj zbog kojeg je album pitak i brzo ulazi u uho.

Ako je vjerovati njegovim suradnicima, Dylan je vrhunski poznavatelj američke glazbe i nije mu problem kombinirati blues, rockabilly, jazz i country s različitim varijacijama drugih žanrova, no to ga ne može opravdati što pod stare dane sve češće grabi u tuđe pripisujući zasluge sebi, bilo one melodijske, tekstualne ili čak izvan glazbenoga svijeta.

Joni Mitchell prva je prije dvije godine javno progovorila o tome, no njezine riječi nisu ostavile neki dublji trag (koliko je slučajno što se upravo na ovom albumu našla “Tin Angel”, pjesma koja dijeli naslov s pjesmom Joni Mitchell?). Uostalom, u američkoj folk glazbi tradicija posuđivanja iz prethodnih generacija uvijek je bila prisutna i očekivana. Amateri posuđuju, profesionalci kradu.

Zato ne treba čuditi što dugometražna “Tempest” (45 strofa!) puno duguje klasičnim irskim baladama (i ne samo njima), strukturom pomalo podsjećajući na prepjev “And The Band Played Waltzing Matilda” The Poguesa. I premda traje gotovo 14 minuta, zahvaljujući Dylanovim vještim narativnim sposobnostima, okupira vam pažnju od početka do samog kraja bez obzira što ionako znate kako priča završava. Osobito kada prepoznate da u nesreći Titanica Dylan skicira čitavo čovječanstvo sa svim manama i vrlinama.

“Roll On John” za Dylana je neobična posveta starom prijatelju i ‘sparing partneru’ Johnu Lennonu koja svojim sitnim referencama na The Beatlese poručuje kako smo svi besmrtni dok god nas se netko sjeća. Blueserska “Early Roman Kings” o pr(a)vim vladarima svijeta, koliko god oštra bila, ostat će zasjenjena s “Pay In Blood” u kojoj Dylan pun žuči i sumpora reži “I pay in blood/ But not my own“

“Scarlet Town“, “Tin Angel“, “Soon After Midnight” i “Long and Wasted Years” zorno demonstriraju zašto je Dylan svake godine u uskom krugu onih koji bi trebali dobiti Nobelovu nagradu za književnost (uzgred rečeno, ove mu je godine omjer 10:1). Kada album objavi sedamdesetogodišnjak, njegove priče imaju puno veću težinu od onih koje ispriča dvadesetogodišnjak na početku karijere. Dylanu se vjeruje i zato dolazi do scenarija prisutnog kod svih prethodnih albuma: nisu ni ugledali svjetlo dana, a već se svi časopisi i kritičari natječu tko će im dati veću ocjenu i počastiti sočnijim epitetom. Netko je dobro primijetio rekavši da bi Dylan mogao pjevati o rasprodaji cipela i opet bi se našli oni koji bi to protumačili kao komentar SAD-a, svijeta ili čega već.

Vjerojatno je teško biti Bob Dylan. S godinama su nas naučili da se sve čega se Dylan dotakne pretvara u zlato, da mu je svaki novi album bolji od prethodnog. Da se “Tempest” nalazi u diskografiji nekog drugog izvođača, hvalospjevi ne bi izostali. No, ovo je Bob Dylan, ne neki drugi izvođač. Žanr za sebe, izvan svakog vremena i prostora, svevremen i suvremen, kantautor koji se može mjeriti jedino sa samim sobom.

“Ako već morate vući paralele i uspoređivati, orijentirajte se na sadašnjost, ne na prošlost” znao je Dylan reći svojim kritičarima. Razuman zahtjev koji “Tempest” čini albumom kojim se Bob Dylan može ponositi, ali teško da bi dobio kakvu nagradu za originalnost. A opet, tko zna, možda mu je zapravo najveći kompliment što svi od njega još uvijek očekuju remek-djela iako je zagazio u osmo desetljeće života.