Olivia Rodrigo: Povratak teen noćnim morama nikad nije bio slađi

Seriju “How I Met Your Mother” ljudi danas ili vole ili mrze, no činjenica je da je to sredinom nultih bio jedan od najgledanijih američkih sitcomova. Razlog zašto recenziju prvog albuma Olivije Rodrigo naizgled sasvim nebulozno započinjem riječima o toj seriji isključivo je splet okolnosti: u tijeku je maratonsko gledanje serije iz želje da kompletno ugasim mozak i opustim se uz epizode čije radnje znam od početka do kraja, nema mjesta iznenađenjima. Međutim, čak i mozak postavljen na maksimalnu uštedu baterije uspio je stvoriti jednu poveznicu između albuma i serije. Marshall Eriksen u jednoj epizodi opisuje pojavu koju je nazvao ‘revertigo’, fenomen koji se javlja kada si okružen ljudima ili stvarima iz svoje prošlosti zbog čega se počinješ ponašati kao prošla, vjerojatno poprilično manje odrasla inačica sebe.

Upravo taj fenomen proživljavam dok slušam Oliviju Rodrigo – teenage angst se probudio, ja se ponovno nalazim ispred prastarog kompjutera na rubu samouništenja, pravim se da učim za sutrašnji test dok zapravo prebacujem pjesme Paramorea na svoj bijedni mp3 od 128 megabajta i molim Boga da se ne popuni memorija, a usputno scrollam po DeviantArtu da nađem dobre slike koje ću printat i zalijepit na zidove sobe. I da, pola sata ranije sam vjerojatno gledala epizodu One Tree Hilla i osjećala se neshvaćeno kao Peyton. Poprilično sramotno, pogotovo kad stavim stvari crno na bijelo (još se premišljam hoću-neću izbrisat’ ovaj paragraf), ali uz sve teen drame – bilo je lijepo, a još je ljepše biti nazad. Svi vi koji ste se tijekom srednje osjećali kao jedan od otpadnika iz “The Breakfast Cluba”, svi vi koji ste spas od svakodnevnice pronalazili u čuvenom pop punku nultih – ovo je album za vas.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Olivia Rodrigo (@oliviarodrigo)

U svega nekoliko mjeseci koji su prethodili izlasku njezinog debi albuma “SOUR“, Olivia Rodrigo uspješno je uvukla slušatelje u svoju teen noćnu moru koja se uglavnom svodi na dvije tipične srednjoškolske pojave: slomljena srca i povrijeđena ega. U toj je dobi ionako gotovo nemoguće razlikovati jedno od drugog.

Od “SOURA” je Olivia napravila najbolju vrstu pop albuma – onu o kojoj želite pričati i pričati, koju želite u detalj analizirati i osjetiti. Takve su albume, govorimo li o popu u posljednjih 20 godina, dosad uspjele napraviti Lorde, Taylor Swift, Regina Spektor… Let’s be honest: “SOUR” vrvi pjesmama čije biste stihove – da ste teen cure u razdoblju između 2009. i 2011. – izdvajali za Facebook statuse u nadi da privučete pažnju osobe koja vam izaziva slatke, ljute, a nekad i kisele muke.

Na albumu se miješaju različiti utjecaji za koje bi zaista mogli reći da variraju od slatkog do ljutog i kiselog. ‘Slatko’ su, primjerice, “driver’s license“, “deja vu” i “traitor“, balade u stilu Taylor Swift, ‘ljuto’ su “brutal” ili “good 4 u” (nema milenijalca koj u potonjoj neće osjetiti vibru Hayley Williams, pjevačice Paramorea), a pod ‘kiselo’ bi mogla proći “jealousy, jealousy“, čija kritika površne kulture Instagrama neodoljivo podsjeća na rana grintanja Avril, ako ne i Pink.

Ipak, nije sve u reciklaži i prostom pucanju na nostalgiju. Na albumu postoje dvije kategorije pjesama: one koje su postale instant TikTok himne i one suptilnije koje me  drže jednako napetom u iščekivanju onog što budućnost kuha za ovu mladu damu. Primjerice, u pjesmi “1 step forward, 3 steps back” možda i je bacila još jedan throwback iskoristivši klavirsku dionicu od Swiftičine “New Years Day”, ali ne staje sve na tome. Možda je i od veće važnosti istaknuti da Olivia kroz tu stvar s takvom lakoćom klizi kroz promjene ritma koje su sve samo ne jednostavne, što nije lak zadatak za nekoga kome je 17 godina tek. I najslabije pjesme “SOURA” su zaraznije i, da se tako izrazim, bistrije nego većina pop pjesama koje nam se trenutno serviraju. Snaga Olivije u ulozi kantautorice dolazi do izražaja kada se obračunava s osjećajima boli, krivnje i vlastite percepcije: posjeduje jedinstven dar za samosvjesnu analizu situacije bez da imalo štedi i sebe i druge.

Usprkos svim paralelama koje će se povući s kantautoricama kao što su Taylor ili Lorde, Olivia već dokazuje da je na stilski drugačijem kolosijeku. Ona ne pazari nesretnim bajkama kao Taylor u njezinim godinama, a ni ne piše čitave pjesme u alegoriji poput Lorde s namjerom da zakamuflira istinsko stanje stvari. Ona jednostavno ne gubi vrijeme na pozicioniranje sebe kao vanjskog promatrača koji se gubi u dubokim fantazijama dok vodi tajne bilješke u svom tajnom dnevniku promatrajući kolege iz razreda ili svijet oko sebe.

Perspektiva Olivije Rodrigo se, naprotiv, osjeća prisutnijom, iz minute u minutu – ova sedamnaestogodišnjakinja nosi srce na rukavu. “God, it’s brutal out here” stih je koji savršeno funkcionira kao reprezentativni primjer Olivijinog brutalnog lirizma uzrokovanog coming of age problemima. Istina, odrastanje je bilo (a za neke još uvijek i jest) brutalno, ali uz “SOUR” (novo) proživljavanje teen noćnih mora nikad nije bilo slađe.