Okovi sudbine ‘mladih lavova’

    1472

    James Carter

    Present Tense

    Datum izdanja: 07.04.2008.

    Izdavač: EmArcy / Aquarius Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Rapid Shave
    2. Bro. Dolphy
    3. Pour Que Ma Vie Demeure
    4. Sussa Nita
    5. Song of Delilah
    6. Dodo’s Bounce
    7. Shadowy Sands
    8. Hymn of the Orient
    9. Bossa J.C.
    10. Tenderly

    Već neko vrijeme srednjostrujaški jazz očajnički treba nova ‘čuda od djece’ – mlade virtuoze čiji debut-album oduzima dah. Ova pojava međutim doima se sve rjeđom kako prva dekada 21. stoljeća curi prema kraju; za sada, čini se kako je klika ‘mladih lavova’ bila posljednji snažniji proplamsaj brze ekspanzije novih, svježih lica.

    Pritom je malo tko pobrao toliko idolopoklonskih panegirika kao multi-puhač James Carter, čiji je siloviti i iznimno kvalitetni prvijenac, “JC on the Set” iz 1993. bio smatran istinskim čudom od ploče.

    Mnogo se stvari poklopilo u Detroitu tih godina: Isaiah Thomas, Bill Lambeer i Dennis Rodman igrali su kavansku fajtersku košarku kojom su zastrašujuće lako pokorili čitavu Ameriku, a činilo se da baš odande stiže i genij kojeg je jazz-saksofon toliko trebao.

    Carter se, tijekom godina, ipak nije potvrdio kao predvodnik novog trenda i autor ‘malo-pa-genijalne’-kreativnosti, još manje hrabrosti. Ništa čudno: na kraju krajeva, Cartera je ipak iznio establishment braće Marsalis, čiji je pokret i sam razmjerno brzo sagorio u želji za nemogućim – da jazz umakne svojoj sudbini i postane žanr vrhunske reciklaže bolje prošlosti što će pod ruku voditi klasiku i njezinu uzvišenost.

    Muziku podržava

    Carterove su ploče, premda cijepljene od ovakve elitističke ambicioznosti, bolovale od nekih drugih simptoma pokreta, a ta je uporno zurenje u apoteozirani hard-bop kao majku estetike i glazbenih sloboda, s jedne strane; virtuozno i uglavnom sterilno pretjerivanje stajalo je s druge.

    Present Tense” naslovom donekle najavljuje odmak od navedenih mana – kao uostalom i barem jedna skladba na njemu: “Bro. Dolphy“, koja će i skeptičnije slušatelje natjerati na veću pozornost. Ako se Carter zaletio u nepoznato na krilima fascinacije gotovo svetačkom Dolphyevom figurom, svašta je moguće.

    Ovakav dojam podebljat će i iskričavi otvarajući Burnsov “Rapid Shave“, odličan komad bebopa provučen kroz 12-bar-blues koji sav titra od žestine. Pijanistički solo D. D. Jacksona posebna je priča, obzirom na sprint kojim sam sebe u najvišem registru tjera do samog ruba provalije, kako je to znao izvoditi Andrew Hill.

    S druge strane, disonantni in medias res bas-klarineta i bariton-saksa spomenute posvete Dolphyu još produbljuje ovaj dojam, kao i izmjena profinjenog baladnog nastavka s neočekivanim završnim furiozom nalik na Dolphyev album “Last Date”.

    Stara Carterova fascinacija Djangom Rheinhardtom, kome je posvetio čitav album “Chasing the Gypsy”, nanovo se otkriva u veoma profinjenom sentišu “Pour Que Ma Vie Demeure“, gdje Carter odlično koristi sav senzibilitet sopran-saksofona.

    Ovako visok standard albuma, uz perfektnu produkciju legendarnog meštra za pultom Michaela Cuscune, ne bi očekivali zacijelo ni najoptimističniji. No čini se da je ovako visoko postavljanje letvice u prve tri skladbe koštalo Cartera, obzirom da će u ostatku albuma tu razinu doseći tek “Dodo’s Bounce“, gdje se s flautom ponovo naklonio Dolphyu, i to veoma lijepo – slobodnim, lepršavim i neobičnim proslovima nad suptilnim swingom ostatka benda, upravo onako kako je Dolphy oslobađao Mingusove standardnije pulseve – te u nadahnutom iščitavanju “Hymn of the Orient” Gigia Grycea, čiji tempo i brio odlično leže Carteru, kao i kolegi trubaču Dwightu Adamsu, koji se čitav disk ističe discipliniranom svirkom koja bruji od energije.

    Sussa Nita“, pak, kao i “Bossa J.C.“, obje Carterove skladbe, tretiraju gypsy swing i bossa novu previše kičasto i anakrono, premda prvu otvara lijepa gitarska harmonija Rodneya Jonesa.

    Song of Delilah” teško se guta kao pretjerano očišćeni funk, kao da Carter nije ništa učio od Milesa ili kolege Vandermarka, a “Tenderly” se, kao provjereni baladni standard, pojavljuje tek na kraju, kada je dojam ploče već nepovratno razvodnjen.

    “Present Tense”, iako bolji od većine studijskih Carterovih radova, još jednom pokazuje ono što su ‘mladi lavovi’ u pokušaju revolucioniranja jazza neuspješno pokušali odbaciti: jazz je, prije svega ostaloga, glazba nepoznatog – vječite potrage, progresije i invencije. Ovom fatumu nemoguće je izmaknuti bez da vas sama ta glazba ne razotkrije kao ziheraša.

    Koliko god da se na ovom albumu iznimno potrudio, Carter u sadašnjem vremenu uglavnom tek potvrđuje ovaj aksiom.

    Postava: James Carter – flauta, bas-klarinet, saksofoni, Dwight Adams – truba, krilnica, D.D. Jackson – klavir, James Genus – bas, Victor Lewis – bubnjevi, Rodney Jones – gitara (4,6,9), Eli Fountain – udaraljke (4,6,9).

    Muziku podržava