Oh, Lambchop

Sastav Lambchop je imao reputaciju ‘najrazdrmanijeg country benda u Nashvilleu’, da ne upotrijebim neku prostačkiju riječ. I dok Nashville ima više country muzičara nego stanovnika, Lambchop je od svih bendova koji su svirali country zadnji za kojeg biste rekli da je iz Nashvillea.

Već 15 godina Kurt Wagner i društvo si onako u bradu popevleju dvije i pol note efektivnog raspona uz tihu prateću glazbenu podlogu. No dobro, nekad davno je i falset bio u igri, ali on je efikasno istrijebljen dosljednom upotrebom nikotinskih prerađevina.

Album iz 2000. godine “Nixon” je reklamiran više nego skromno: ‘Nova vrsta soula i countrya‘. Za razliku od tisuća podjednako napumpanih slogana, ovaj je opravdao očekivanja.

Uspjeh “Nixona” potakao je Wagnera da napusti perspektivnu karijeru parketara i u potpunosti se posveti muzici.

Ajde, ipak neke koristi od te svekolike muzičke marketinške mašinerije. Otprilike podjednako dobro prihvaćeni bijahu “Is a Woman” iz 2002., “Aw C’Mon/No, You C’Mon” iz 2004., i “Damaged” iz 2006.

Sastavom i dalje dominira karizmatični pjevač, tekstopisac i skladatelj Kurt Wagner koji ima operetni glas kao otprilike Lou Reed. A pjesme? Otprilike, svaka ima neku jazzy soul nejestivu podlogu, odnosno groove i kad već pomislite da slijedi glazbeni suicid pomoću bombaša samoubojice, umjesto toga vam u uho dođe sekvenca koja na nevjerojatno jednostavan način poveže stvari i oda dojam da Lambchop ne pati od manjka inspiracije. Tako je to nekako radio i još uvijek radi Neil Young, čiji štih pjesme na “OH (Ohio)” pomalo imaju.

Samo si najveći majstori mogu priuštiti da počnu s onako na prvi pogled raštimanim akordima i onda kad većina običnih smrtnika ne bi znala što dalje, oni s neobičnom lakoćom izvedu majstoriju i ko od šale uobliče cijelu glazbenu priču. Možda je to nešto što se zove talent.

Ipak, teško se oteti dojmu da su pojedine cjeline ipak malo neujednačene, unatoč sjajnim detaljima koji ih krase i na koncu spase.

Na “OH (Ohio)” imamo možda najbolju imitaciju dionica limenih puhača na “Popeye” od vremena The Beach Boysa na pjesmi “Do It Again” ili predivne igrice na “Slipped, Dissolved and Loosed” (kakvi krasni drveni puhači!), gitaristički dijelovi na “National Talk Like a Pirate Day” i “Sharing a Gibson with Martin Luther King Jr” (koji djeluju kao da ih je napisao The Edge osobno), a uhu strogog, pravednog i nadasve bezobrazno subjektivnog kritičara su se najviše svidjele “National Talk Like a Pirate Day” (koja bi mogla biti odličan singl) i “Please Rise“.

Skrivenih favorita u škatuli zvanoj “OH (Ohio)” ima još. Uostalom Lambchop je sam po sebi skriveni band, ponajviše zahvaljujući introvertiranom Kurtu Wagneru. Teško je zamisliti Kurta Wagnera na koncertima kako u maniri Luke Nižetića skakuće i animira publiku, kao što je teško sjetiti se ploče na kojoj vas autor u pedesetak minuta smatra svojim najboljim prijateljem te vam tiho pjeva tako bitne stvari na uho, samo da susjed ne čuje.

Znate kako su danas zidovi tanki i kako se sve dozna, a opet svi volimo kada nam se kaže nešto i uvjeri nas da se to govori samo nama. “OH (Ohio)” uspijeva u potonjem, zato je toliko dobra ploča u moru ostalih albuma glazbenih introverata depresivaca.