Ograničen ulaz u područje mraka

Vehementer Nos je francuski bend koji svira dosta kompleksnu i teško opisivu muziku, a ovo mu je debitantski album. Iako će sigurno biti sporenja oko točne karakterizacije što to Vehementer Nos svira, jedna je stvar sigurna; rijetko se gdje može osjetiti, pa gotovo i dodirnuti toliko turobnosti, depresije, melankolije, boli, žalosti i mračne atmosfere, na što ukazuje već i sam cover albuma, kao što je to ovdje slučaj.

S muzičke pak se strane ovdje radi o dosta sporijoj varijanti blacka, miješanog s doomom, progressivom, deathom i folkom.

Premda ih nije baš uputno uspoređivati, rekao bih da Vehementer Nos ima slične ideje poput Opethovih, dakako ne sagledavajući ih po kvaliteti finalne izvedbe, već isključivo o idejnim razmišljanjima.

Dosta ritmičkih prijelaza, s očekivanom, vodećom ulogom sporih dijelova, manji udio pjevanja, koje je ovdje na francuskom, naspram instrumentalnih izvedbi, neke su od glavnih karakteristika. Što je i logično, obzirom da su korišteni mnogi instrumenti, neki ne baš česti u ovakvoj vrsti muzike, ali, u simbiozi su s atmosferskim ugođajem i njihov je izbor logičan.

Album sadrži svega pet pjesama, ali trajanja više od četrdeset minuta i sve su poprilično strukturalne, s jako puno muzičkih ‘događanja’. Čak i prva, najkraća od svih, tri i nešto minutna “Contre Le Cycle“, karakteristika je kao i ostale, naravno, unutar svojeg ograničenog vremena trajanja. A to je kontinuirana izmjena sporih i srednjih, tek na momente brzih dijelova, scream i clean pjevanja, mixeva violine i cella, kakva jer npr. “Les Dévastés“. Akustične dijelove u skroz sporom ritmu u 2/3 svojeg trajanja, nakon čega ipak ubrzava, uza sve ranije navedeno sadrži i “Absurde“.

Gudački mix basa i cella otvara pjesmu “Seuls“, koja diže ritam u nastavku, u kojeg su influentirani flauta, black/death pjevanje, a dodani joj i elementi folka. Prepuna gudačkih aranžmana, čvrstih, snažnih gitara, scream i clean pjevanja, s utkanim piano izvedbama je i posljednja stvar “Dans Le Flot“.

Kako ih je samo pet, nije ih bilo previše za izdvajanje, a jedan od razloga za tako nešto je svakako i taj što svaka od njih, uz brdo istih ili sličnih, sadrži i neke drukčije elemente.

Sav su taj posao odradila dvojica članova benda, A.M. (bubnjevi, vokal) i Engwar (vokal, gitara i bas gitara), a u stvaranju ovog djela pomogli su i Carolina Zviebel (violina), Patrick Marcel (čelo), Thibault Bertin-Maghit (bass), te Stephane Bourne (flauta). Njihova je pomoć bila neophodna da bi posao oko snimanja ovog albuma, sukladno njegovoj, kompliciranoj muzičkoj ideologiji, uspješno bio priveden kraju.

Albuma kojeg baš i ne preporučam ljudima vesele naravi, jer nema šanse da im se dopadne, makar i u najmanjim omjerima. Pa čak i u vjerojatno rijetkim trenucima njihovog depresivnog raspoloženja, odnosno trenutaka neraspoloženja.