Of Montreal: Neki novi Kevin Barnes

Uvijek mi je teško pronaći prave riječi, usporedbe ili bilo što kako bi opisala jednu ovakvu kompleksnu umjetnost. Sreća pa ima jedinstveno ime i priču – Of Montreal. Ukratko, američki indie pop rock bend osnovan 1996. godine od strane čovjeka s iskustvom propale veze sa ženom “iz Montreala”.

Taj čovjek je Kevin Barnes, meni osobno vrlo zanimljiva i ekscentrična persona neovisno o svom izgledu. Osjetim to kroz glazbu, a vama dajem na izbor da se složite sa mnom ali tek nakon što poslušate barem dio opusa. Diskografija od dvadesetak izdanja koju je u ove 22 godine gradilo više od 20, što trenutnih i bivših, članova sastava bit će vam, nadam se, dovoljna.

Da se vratimo na glazbu – indie rock u zadnje je vrijeme poprilično širok pojam tako da ću definitivno za opis ovog albuma upotrijebiti i psihodeliju uz electro pop kako bi dobili jasniji dojam. “White Is Relic/Irrealis Mood” najnoviji je uradak sa šest pjesama i, moram primijetiti, puno mirniji i staloženiji album od prethodnih. Generalno mi zvuči manje živčano i nabrijano od starijih albuma, a to je definitivno posljedica Barnesovog privatnog života. U siječnju je na službenoj stranici objavljena njegova poruka obožavateljima kako je za vrijeme stvaranja i snimanja albuma doživio velike promjene na više polja u životu, od ljubavnih pa do toga kako politika utječe na njega osobno. Objašnjenje za dva imena svake pjesme, pa tako i samog albuma, leži u Barnesovom stavu kako je teško pjesmu opisati samo jednim nazivom jer se u njima često skriva više značenja. Cijelim albumom se proteže pop/dance zvuk inspiriran glazbom osamdesetih i preslušavanje je bilo apsolutno nemoguće bez nesvjesnog plesanja. Kevin Barnes je autor tekstova, sam je producirao album a za inspiraciju je naveo ‘dance mixeve’ iz osamdesetih.

Sve pjesme su malo dužeg formata od uobičajenog jer, eto, imaju više značenja. Prva pjesma na albumu “Soft Music/Juno Portraits Of The Jovian Sky” je baš to kako i ime započinje – soft. Odmah sam očekivala neki boom, jači efekt i više doživljaja – sve što se u ovoj pjesmi uopće ne osjeti. U značenje teksta ove, pa tako i svih sljedećih pjesama ne bih htjela ulaziti kako čitanje ove recenzije ne bi potrajalo više od preslušavanja samog albuma.

“Paranoiac Intervals/Body Dysmorphia” početak je onog spomenutog plesnog dijela, dosta jači synth zvuk od prethodne pjesme i tu su mi do sad smanjena očekivanja djelomično ostvarena. Treća pjesma je u biti pun pogodak kada vam treba pozadinska glazba da odlutate u neki drugi svijet. Ima taj dreamy efekt i lako je prepustit se ugodi i sanjarenju. S obzirom na Barnesove izjave prije objavljivanja albuma o privatnom životu i drugim problemima, očekivala sam da će cijeli album biti obilježen ovakvim zvukom. Kroz starije albume bi se uvijek osjetili njegovi ‘demoni’ pa sam zaključila – ako je sve doveo u red, takva će mu biti i glazba.

Odmah bi skočila na petu pjesmu “Sophie Calle Private Game/Every Person Is A Pussy, Every Pussy Is A Star!”, uvjerena sam da mi je zapela za uho jer zvuči ‘najkomercijalnije’ na albumu tj. ima najviše pop prizvuka od svih pjesama. Kevinov specifični androgeni vokal je i dalje prisutan, čuje se prepoznatljivi zvuk, ali mi je melodija baš na prvu sjela i nekako je drugačija od svega ostalog na albumu. Poslušala sam je ‘samo’ tri puta za redom i, iako sam rekla da tekstove neću komentirati, moram samo reći da sam ovaj baš čula.

Zadnja “If You Talk To Symbol/Hostility Voyeur” imala je težak zadatak da nadmaši ili bar donekle ostvari dojam prethodne, ali nekako baš i nije uspjela u tome. Kraj cijelog albuma je došao brzo, htjela sam još. U tih četrdesetak minuta glazbe jedna pjesma s ‘wow’ efektom ipak je premalo.

Stavit ću svoje osobne dojmove i neostvarena očekivanja na stranu jer je “White is Relic/Irrealis Mood” i dalje jedan zvukom kvalitetan album. Preslušavat ću ga sigurno još, a poznavajući Kevina Barnesa kroz godinu ili dvije dobivamo novi album koji možda ostavi ipak jači dojam. Drago mi je da je život doveo u red i da je zadovoljan sa svime, ali to više nije onaj stari kaotični Kevin na kakvog je publika navikla.