Odvratan svijet u režiji Trent Reznora

Ja do sada nisam naišao na niti jednog čovjeka zaluđenog glazbom koji je rekao nešto protiv Trent Reznora. Rijetko tko će reći lošu riječ i protiv Nine Inch Nailsa. Možda nekome njihova glazba nije zanimljiva ili uzbudljiva, ali svojim stavom i kvalitetom definitivno su postali bend koji se spominje kada netko pokušava ispasti, kako se ono kaže, glazbeno načitan. To je već stvar prestiža i Nine Inch Nails su već godinama velike face.

Činjenica da je Reznor oduvijek bio alfa i omega cijele priče, a da još ne poseže za svojim imenom na coveru albuma, pokazuje njegovu ljudskost i jednostavnost.

Nakon nešto manje od dvadeset godina od izlaska prvog albuma, nakon pet albuma, hrpe turneja, alkohola i droge, hrpe remixeva i singlova stigao je i šesti album – “Year Zero“. Prekinute su dvije tradicije: Reznor je već nekoliko godina trijezan (što mu je dalo puno samopouzdanja) i napokon je prekinuo iritantnu praksu višegodišnjih pauza među albumima. Ovoga puta, samo dvije.

Album je smjestio petnaestak godina u budućnost, negdje u 2022. godinu kada naš svijet uopće nije simpatičan. Moć i pohlepa dosegle su vrtoglave razine, a sve skupa se raspada i politički, i ekološki i, što je najžalosnije, emocionalno. Vjerojatno su ostali samo bolesna ekonomija i hrpa love na istom mjestu. Vjera se održala samo na razini ratova i terorizma, a naši dragi Ameri pretvorili su se najniži stupanj emocionalnih patuljaka. Odličan cover albuma uklopio se u cijelu apokaliptičnu priču.

Glazbeno je smislio i odsvirao sve apsolutno sam, naravno. Stvorio je album kojim će fanovi biti jako zadovoljni, a nekakav naglasak više nije na stvaranju žestoku muzike, nego na stvaranju žestoke reakcije na nju. Digitalna revolucija opet je jako vidljiva, pa kaotične noise stvarčice kao uvodna “Hyperpower” ili anti-vladajuća “My Violent Heart” dočaravaju nekakvu tjeskobu.

Tipičnima bi se mogle nazvati jednostavnije i jako dobre “The Beginning Of The End” i prvi singl techno punkerska “Survivalism“. Opuštajuća “The Good Soldier” još je jedna fora stvarčica, koja nekakvom melodijom drži totalnu suprotnost kaotičnim “The Great Destroyer” i “Vessel“.

U tom, dosta često kaotičnom stilu ide se prema kraju gdje nas čeka baladična (ako je to moguće) “Zero-Sum” koja daje beznadni kraj, riječima: “For all we have done/And all we ever were/Just zeros and ones” pokazuje poruku albuma i mogla bi postati jedan od NIN klasika.

Album je vjerojatno naj-indsutrial album koji je napravio, prepun je sintetičkih zvukova i umjetnih mehaničkih ritmova koji valjda predstavljaju ljude u nekakvoj budućoj robotskoj ulozi. 16 pjesama i sat vremena daju skroz dobre dijelove, ali takve koncentracije kaosa sigurno može biti previše (čak je i sam rekao da je album možda predug), pa zbilja ima trenutaka kada je neke pjesme zbilja teško za probaviti i poslušati zdravog razuma. Ali, to je Reznor, frajer koji je jasan u svojoj viziji.

Čak toliko jasan da je već za sljedeću godinu najavio izlazak drugog dijela ovog konceptualnog albuma “Year Zero part II”. Pauza među albumima još će se smanjiti. Tko zna što nam još sprema. Vjerojatno kraj svijeta.