Održavanje poslovanja u metalcore svijetu

I dalje traje ljubav od nekoliko godina s austrijskim bendom koji je nekim čudnim putevima uspio doći do ljudi koji prate metalcore žanr.

The Sorrow su mrvicu zalutali kao predgrupa Sepulturi i od onda
održali konstantu metalcore benda koji u moru kalifornijskih izdanaka
nekako uspijeva zadržati svježinu i potreban europski štih. Što god to
značilo…Novi izdavač i vraćanje konkretnom imenovanju albuma donosi nam “Misery Escape“. Četvrti album kao nastavak na “Self-titled” i “Origin of the Storm” zadržao je kvalitetu i poznate adute. To što su ti aduti nama (i njima) već poznati, izaziva osjećaj radi-rednjaka kakav od The Sorrow već poznajemo. A onda kada se bendovi stilski promijene – opet ne valja…

Miks brutalnosti koja često graniči s metalcore klišejima, ali redovito zadire i u švedske poslastice (“A Thin Red Line“), te melodija s kojima gotovo redovito ukrase neki dio pjesme. Ovoga puta čak i ti refreni nisu onoliko pijevni ili su jednostavno sve melodije već otpjevali. To su pokazale “The Escape” i komercijalni singl “Burial Bridge“.

‘Hevijanerski’ riffovi zamaskirani modernom produkcijom i zvukom, koji već godinama dijelu publike djeluje preumjetno i ispolirano. Definitivno razumljiva kritika, ali kad je to jednostavno takvo vrijeme. Himnički refreni gotovo uvijek odjekuju njihovim pjesmama, a teme su redovito emo s opetovanim ponavljanjem stihova i fraza kao “I save my last breath for you“, “Until my last heartbeat“, “Give me a reason to close my eyes, until my world dies” i slično.

Ono gdje su zbilja, onako simpatični, pogodili je zadnja stvar “Follow the Lights“. Naizgled tipična stvar definitivno se izdigla od ostalih radi ideje da pojavljivanjem refrena kroz pjesmu svaki put ubace više vokala, da bi na kraju dobili zborno pjevušenje lijepe melodijice.

Ono što skoro svaki put pričam usporedba je s Killswitch Engage i činjenica da su prišli najbliže takvoj vrsti metalcorea, bez prebrutalnih prekida i bez prepatetičnog pjevanja. Upravo ono što najčešće zamjeram kalifornijskoj vojsci takvih bendova. “Misery Escape” nije revolucionaran album ni najbolji album The Sorrow. Poznata formula – deatherski riffići i epski refreni.

Možda sam htio još ponešto. Možda nešto, recimo – novo. Nakon preslušavanja albuma nisam siguran ni zašto sam to očekivao ni zašto sam to poželio. Od svih tipičnih metalcore albuma ove godine (a rađaju se kao otkupljivačnice zlata u Zagrebu), sigurno među najboljima.