Odrastanje u classic-rock bend

    1052

    Mooney Suzuki

    Have Mercy

    Datum izdanja: 01.01.1970.

    Izdavač: Elixia

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. 99%
    2. This Broke Heart of Mine
    3. Adam & Eve
    4. Ashes
    5. Rock ‘n’ Roller Girl
    6. First Comes Love
    7. Mercy Me
    8. Good Ol’ Alcohol
    9. The Prime of Life
    10. Down But Not Out
    11. Leap of Faith (bonus track)
    12. You Never Really Wanted To Rock ‘n’ Roll (bonus track)

    S glazbom Mooney Suzuki sam se upoznao prije nekoliko godina kada su izdali album “Electric Sweat” i tada su me oborili sa svojim garažnim zvukom ’60-ih. Ubrzo sam krenuo u lov na prvijenac “People Get Ready” koji mi je još više potpalio priču o jednom ‘malom’ super bendu.

    Treći album “Alive & Amplified” s kraja 2004. donio je mali pomak u zvuku, nakon nabrijanih i neizbrušenih garažnih punk rock žestica s prva dva albuma malo su ‘povećali’ svoj zvuk, dodali ponešto psihodelije, pa se odmah dalo osjetiti da je bend malo odrastao i narastao, kao da su došli u neku postadolescentsku fazu.

    Naravno, s nestrpljenjem sam očekivao novi album, da vidim u kojem će smjeru dalje krenuti i moram priznati da sam zadovoljan, postaju jedan klasičan rock bend koji je svoje stare uzore uveo u novi milenij. Možda bih to mogao i reći kroz frazu ‘tako su trebali odrasti i The Rolling Stonesi’ jer zvuče vrlo moderno, a opet se osjeti dašak dobre stare rock antologije.

    S izdavanjem albuma “Have Mercy” bilo je mnogo problema. Prvo je najavljen za sam početak 2007. za V2, pa je odgođen za proljeće, pa ljeto, a zbog cijelokupne reorganizacije te izdavačke kuće, bilo je očito da baš i nemaju u planu izdati ovaj album, pa je uskočila mala nezavisna etiketa Elixia Records te je izdan pred sam početak prošleg ljeta.

    Muziku podržava

    Mnogo toga se izmjenilo i kroz sam bend, bilo je nekih rošada i promjena, ali je važno da su opet tu, u punoj brzini s brdom dobre mjuze.

    Kao što sam već i ranije rekao, album je daljna nadgradnja zvuka Mooney Suzukia, postali su nešto mirniji, manje nabrijani i pristupačniji široj masi. Zamjerke bi mogle biti što nisu dosljedni svojim početnim idealima, ali svaki bend s vremenom odraste (neki prije, neki kasnije, a neki se prije raspadnu nego to uopće uspiju), a u njihovom primjeru to ide najboljim tijekom.

    Najavni singl “99%” pokazuje zašto je Jack Black pozvao u pomoć Mooney Suzuki prilikom rada na filmu “School of Rock” pošto pjesma ima karakteristične riffove i pršti od energije, a gromoglasni refren s ‘na-na-na-na’ odiše malo i hipijevskom atmosferom.

    Već sljedeća, “This Broke Heart of Mine“, odiše blues-rock ritmom u kojem se bend izvrsno snalazi, a stihovi se lijepo nadopunjuju “when it’s gone, then it’s gone, your love is gone“. “Adam & Eve” je jedna od najbezličnijih na albumu, ali dojam odmah popravlja “Ashes“, koja je mnogo upečatljivija i bučnija s vrlo pamtljivim refrenom.

    Središnji dio albuma je najjači, a u njemu su prelijepa balada o odrastanju “Rock ‘n’ Roller Girl“, te storytelling poema “First Comes Love” koja je vrlo živahna i najvedrija, a govori o standardnim ljubavnim problemima od početka veze do djece (“First comes love then comes complications, first comes love then comes expectations“).

    Prema kraju dolazi i nekoliko vrlo iznenađujućih pjesama od kojih bih najviše izdvojio “Good Ol’ Alcohol” koja kao da je ispjevana u nekom baru s brdom lokalnih pijanaca, a govori da je između svih poroka ipak najbolji i najdraži dobar stari alkohol kojemu možeš sve ispričati, a ne razne droge poput speeda, kokaina, amfetamina i slično.

    The Prime of Life” je nešto što se također prije nije moglo očekivati od Mooney Suzukia pošto je ona vrlo lagana atmosferična balada s nježnim pjevanjem, dok je “Down But Not Out” pomalo luzerska jer govori kako se ponekad uspijeva, a ponekad i ne.

    Bonusi su također upečatljivi, posebno “You Never Really Wanted to Rock ‘n’ Roll” koja dosta vuče na “Great Balls of Fire” Jerry Lee Lewisa.

    Retro zvuk će uvijek biti u modi, samo je pitanje kako će tko uspjeti bolje izmodernizirati svoje uzore u suvremenu glazbu. Očito je da se Mooney Suzuki navukao na zvuk od prije 40-ak, 50-ak godina što nimalo ne skriva, a opet se osjeća jaki glazbeni rukopis modernog benda.

    Sumnjam da će ikada Mooney Suzuki biti veliki bend kao većina njihovih uzora, ali u nadi je spas, pa se nadam da će i oni uspjeti puniti velike dvorane jer ako to mogu nepismeni klinci, zašto ne bi i ovi rock dinosauri (citiram jedan njihov izraz)!

    Muziku podržava