Odmah i sada

Zaista je malo uspješnih kantautora neengleskog govornog područja koji su uspjeli ne samo premostiti jezičnu barijeru, već je pretvoriti u svoju korist.

Ok, Lorenzo, zapravo Jovanotti je Talijan i sudeći po brojnost pizzeria i talijanske dijaspore u svijetu, zadatak mu i nije bio toliko težak.

Ali Jovanotti je postao popularan i rado slušan i u ostatku netalijanskog svijeta, a ključ svega je u njegovom pozitivnom pristupu glazbi, i pozitivnoj i toploj energiji koja prožima sve njegove pjesme.Tko se ne sjeća svih njegovih hitova poput “Ragazzo Fortunato”, “Ciao Mama”, “Serenata Rap”, i “Piove”. Pa čak i onaj koji ih teškom mukom uspije zaboraviti sjeti ih se čim sunce malo jače prigrije jer se uporno svakog ljeta vraćaju u eter naših domaćih radio-stanica, ne bi li valjda na taj način privukli što više Talijana na našu obalu.

Uspijevaju li u tome ili ne, taj će odgovor podobnije dati ministar Bajs, je li on ragazzo fortunato ili sfortunato zna valjda samo on. Kako su te pjesme, osim s toplim mjesecima nesumnjivo povezane i s pozitivnom energijom (osim kod onih koji ne mogu podnijeti pjevanje na talijanskom) one bude i potiču dobro raspoloženje i upravo je to jedna od najbitnijih stavki Jovanottijevog svjetskog uspjeha. Valjda i sam svjestan efekta i traga koje njegove pjesme ostavljaju na slušatelje, odlučio se angažirati i izjasniti o esencijalnim problemima svijeta i planete, što najviše dolazi do izražaja u pjesmi “Salva me”.

Osim ekološko-pacifističkih hitova i pjesama koje bude raspoloženje, Jovanotti je majstor i u ljubavnim baladama, navedimo tu hit “Per te” koju je posvetio svojoj kćeri. Sve u svemu Jovanotti je svestrani tekstopisac koji ne bježi od problema koji muče cijeli svijet, ali također svoje osobne pobjede i poraze rado kroz pjesme dijeli s publikom. U njegovoj glazbenoj karijeri koja traje već nemalih 26 godina ne može se naći žanr koji već nije isprobao.

Iako mu je većina pjesama ispočetka bila u hip-hop aranžmanu, s vremenom se hip-hop prelio u pop, pa u funky pa naposljetku u rock i sve to zajedno, što je na kraju kulminiralo odličnim live albumom “OYEAH!” iz 2009. Jedini žanr na kojem se nije duže zadržao (što pak ne znači da nije koketirao s njime) je dance. Upravo u toj činjenici pronalazim odgovor na pitanje zbog čega je “Ora” većim dijelom dance album, jer budimo realni, dance više i nije baš dominantan žanr u današnjoj glazbi. Ali Jovanotti je vjerojatno htio dati nešto nove energije svojim pjesmama i nastupima uopće i u tome je ovim albumom i uspio.

Već u uvodnoj “Megamix” (moram priznati kako naslov budi tjeskobna sjećanja na mračne devedesete kad su se na štandovima s kazetama jedino mogli kupiti raznorazni megamiksevi svih naših pop izvođača s naftalinskim fotografijama na omotima), ali Jovanottijev “Megamix” nabijen je energijom i emocijama i za dance pjesmu zvuči itekako progresivno.

“Tutto L’Amore Che Ho” već je postala hit i staje uz bok s najvećim Jovanottijevim hitovima. Plesna, sjetna i energična istovremeno. S furioznog dance početka dolazimo do pjesme koja više pripada nekim ranijim albumima, balada “Le Tasche Piene Di Sassi“, da bi se odmah nakon nje vratio na dance tračnice s “Amami“. Uz već spomenutu “Tutto L’Amore Che Ho”, najbolja je pjesma na albumu svakako “Il Piu Grande Spettacolo Dopo Il Big Bang” koja donosi mali dašak rocka na albumu i tekstualno i aranžerski je zaista kompletna. “La Bella Vita” donosi nam malo afričkog beata, dok je “Io Danzo” ne toliko glazbeno koliko tekstualno najbliža pjesmi “Salva Me”.

Album prelazi u nižu brzinu s “La notte Dei Desideri” i s “Quando Saro Vecchio” koja zvuči poput klasične, ali ipak suvremene talijanske šansone.

Sve u svemu, i nakon 26 godina duge karijere Jovanotti nas i dalje uspijeva iznenaditi. Iako ovim albumom zapravo nije ponudio ništa novo, uspio je nešto staro predstaviti u sasvim novom ruhu. I sve to zvuči dobro i inovativno, pozitivno i veselo, savjesno i svjesno jer to je sve Jovanotti.