Odlična miks ‘bomba’ Coldplaya i Regine Spektor

Kao klinka, Alison Sudol je bila vrlo povučena djevojka kojoj je najveći prijatelj bila knjiga. Razlog leži u tome što su joj se roditelji rastali dok je ona imala svega pet godina te cijelo djetinjstvo nije viđala oca, ali ju je to i osnažilo pa je u adolescentskoj dobi otkrila sve čari glazbe i krenula sa svojim bendom Monro na glazbeni put.

Shvatila je da ima mnogo više potencijala od pukog bendovskog nastupa pa je posudila od Shakespearea ime A Fine Frenzy i pošla u solo vode.

2007. izdaje u alternativnom miljeu zapaženi album “One Cell In The Sea” na kojem je pokazala da je vrsna pijanistica dobrog vokala i zanimljive interpretacije. Danas, dvije godine kasnije, okrenula je novu stranicu u svojoj karijeri, proširila je glazbene vidike s bogatim glazbenim kulisama i sada zvuči gotovo kao da je spremna za velike stadione i dvorane. Je li time pobijedila početnu sramežljivost? Vidjet ćemo…

“Bomb In A Birdcage” bih najlakše opisao kao miks Coldplaya i Regine Spektor, odnosno, A Fine Frenzy je pokupila sve najbolje od spomenutih i zvuk dodatno nadogradila po vlastitom nahođenju pa je prava milina slušati orkestralne klavirske power balade od kojih se album sastoji.

U cijeloj kontroliranoj laganoj pop buci, A Fine Frenzy je pokazala da njen izričaj ne mora nužno biti u stihijskim laganicama, već da se nježnost tekstova može izbalansirati i s nešto bržim temama, što nam najbolje pokazuje uvodna “What I Wouldn’t Do” koja neodoljivo koketira s countryem, iako je klasična neo-folk/pop stvar.

Po A Fine Frenzy se stvari odlično odvijaju i u nastavku albuma gdje u svakoj pjesmi zvuči kao da je cijeli bend oko nje, a ne ona sama. Okej, imala je pomagače oko sebe prilikom snimanja albuma, ali je ipak ona glavna vizionarka kada je u pitanju “Bomb In A Birdcage”.

“New Heights” je gotovo stilizirana pop pjesma rođena za vrhove top ljestvica da ju pjeva neka već postojeća zvijezda, “Electric Twist” odskače od ostatka materijala zbog svoje dinamičnosti koju je uvjetovao bas, singl “Blow Away” je vrlo vesela i prpošna up-beat pjesma, dok se situacija malo smiruje s “Happier” u kojoj najviše podsjeća na Reginu Spektor.

Da se u cijelosti nije oprostila od klasičnih klavirskih balada pokazuju pjesme “Swan Song” i posljednja “The Beacon“, dok su se između njih smjestile još četiri pjesme (“Elements“, “The World Without“, “Bird Of The Summer” i “Stood Up“) u kojima zvuči kao ženska verzija Chrisa Martina i društva.

Moja preporuka za ovaj album svakako stoji, posebno ako ste navučeni na orkestralne pop pjesme laganijeg i umjerenog tempa jer je “Bomb In A Birdcage” koncipiran vrlo zrelo i znalački, kao da ga je napravila iskusna autorica, a ne mlađahna dvadesetčetverogodišnjakinja s tek jednim albumom iza sebe. Svjetla budućnost je pred njom i ako tako nastavi, vidjet ćemo do kud će dogurati… Sigurno neće biti velika kao Coldplay, ali, mislim, zadovoljit će se biti ‘nova’ Regina Spektor.