Odličan odmak od The Black Keysa

U posljednjih desetak godina, The Black Keys su izrasli u jedan veliki ‘mali bend’, posebno u sferi garažnog blues rocka. Svojim albumima i nastupima skrenuli su pažnju na sebe, pa se često zna dogoditi da njihovi albumi završavaju na godišnjim ljestvicama najboljih kao što su to mnogi napravili s prošlogodišnjim “Attack & Release“.

Pjesmarica gitariste i vokala Dana Auerbacha se popunila s mnogim pjesmama koje baš nisu u điru matičnog benda pa je on odlučio, na svu sreću, izdati jedan solo album u kojem bi iskazao svu svoju kreativnost.

Kažem na svu sreću jer je album i više nego dobar, pravi kolaž izvorne glazbe, od folka preko nezaobilaznog bluesa pa do povremenog gospela.

Mnogi autori griješe kada bježe od vlastitog benda i naprave gotovo potpuno identičan album kakvog rade i s bendom ili pak totalno zabriju neku svoju spiku koju jedino oni kuže, pa je album najlakše zaobići u najširem luku. U primjeru Dana Auerbacha, rekao bih da je omjer idealan, nije izgubio vlastitu prepoznatljivost, ali se podosta odmakao od rada The Black Keysa.

“Keep It Hid” je više orijentiran ka lakšim melodijama i ozbiljnijim glazbenim temama, k samim korijenima glazbe, pa više zvuči kao da je nastao prije 50-ak ili više godina, a ne u ‘novom’ mileniju. U tom periodu, prvenstveno u ’60-ima i ’70-ima crpi svu svoju inspiraciju i uzore zbog čega bi se vrlo dobro uklopio u ondašnju scenu, a kako je retro uvijek u modi, ni danas neće proći nezapaženo.

Uvodna “Trouble Weighs A Ton” je folkična balada obogaćena pravom dozom gospela zbog čega smatram da je gotovo idealna za otvaranje samog izdanja. Slijedi ju pravi arhaični iskonski blues s pjesmom “I Want Some More” u kojoj se Auerbach najviše približava radu The Black Keysa.

Potom je posloženo još nekoliko pravih bisera poput psihodelično zarazne “Heartbroken, In Disrepair“, “Whispered Words” koju otpjeva vrlo plačljivim glasom à la Chris Martin, s time da je Auerbachova izvedba mnogostruko snažnija, i “Real Desire” koju vode odlične dionice orgulja.

Kako album teče prema kraju, dođe ti pomisao kada će se ritam spustiti nekom lošijom stvari, ali ubrzo shvatiš da je album bez mane, a da pred kraj dolazi vjerojatno i najbolja romantična stvar koju je autor ikad potpisao. To je skladba “My Last Mistake“. U njoj na vrlo veselu melodiju govori kako smo svi samo ljudi, kako svi griješimo, posebno kada je ljubav u pitanju.

Ovo je album koji je definitivno trebao biti izdan i vrlo drago mi je što je Auerbach na trenutak napustio svojeg prijatelja i kolegu iz benda Patricka Carneya, jer “Keep It Hid” je drugačiji album od rada The Black Keysa, mnogo je osebujniji i intimniji, da ne kažem unikatan i jedinstven.

Multiinstrumentalistu kakav je Auerbach nije bilo teško posložiti sve karike u pravi lanac, iako je i on potražio pomoć starih prijatelja i znanaca, ali ipak se vidi da je genijalac u svom žanru bez premca.

Uz nastavak niza dobrih pjesama (u što uopće ne sumnjam) i malo sreće, The Black Keys bi mogli uskoro zasjeniti The White Stripes koji su se malo izgubili s depresijom Meg White, a Auerbach bi mogao postati novi Jack White. Zasad je to još samo san, ali uskoro bi mogli postati jako veliki, samo ako nastave ovim smjerom i upornošću koju su pokazali dosad.