Odličan nastavak u žešćem ritmu

Nakon izlaska njihovog prvog albuma “I Brought You My Bullets, You Brought Me Your Love”, My Chemical Romance svi su trpali u isti koš s bendovima tipa Finch ili Thursday.

Možda su tada i imali povoda za takvo što, no novim albumom “Three Cheers For Sweet Revenge“, My Chemical Romance su pokazali da imaju zvuk koji je teško usporediti s tipičnim bendovima te sorte.

Ovaj bend zanimljivog imena, na koje ih je inspirirao uratkom Irvinea Welsha (“Trainspotting”), nastao je u New Jerseyu. Njihov prvi album je sasvim uredno spadao u kategoriju ovog novog emo vala koji u zadnje vrijeme preplavljuje tinejdžerske uši. Nakon proboja na jače tržište, uspjeli su potpisati ugovor s major diskografskom kućom i tako dobili mogućnost svirke na brojnim atraktivnim festivalima i uz već renomirane autore. Vjerujem da im je priznanje i samo to što sviraju uz bok s autorima tipa No Use For A Name, Dropkick Murphys, Strung Out i sličnima na ovogodišnjem Warped Touru.

Novim albumom, My Chemical Romance odmakli su se od klasičnog emo zvuka i unijeli su u svoje pjesme brže punk ritmove i ‘ajmo reć’ metal riffove. Te gitarske metalaste solaže su potpuno promijenili koncept pjesama te više ni po čemu ne upadaju u klišeizirane pjesme koje bismo trebali slušati suznih očiju. Slušajući te melodije i pjevačev glas uistinu se možete prebaciti u taj svijet u kojem se oni nalaze kada pišu svoje pjesme. Nekima se zasigurno neće svidjeti takav stenjajući vokal, no meni se savršeno uklopio u srcedrapajuće tekstove i glazbu.

Melodije i pojedini refreni su zaista ‘catchy’, tako da se nakon nekoliko slušanja konstantno vraćam na nekoliko pjesama što su me najviše zarazile. Takav je i njihov drugi singl, “Helena” koji govori o smrti bake dvojice članova benda. Slažem se, malo sick tematika, ali po meni je to jedna od najboljih emocore pjesama dosad.

Iako se u pjesmama osjeća utjecaj Thursdaya, ali i Iron Maidena i The Curea, tu i tamo neki dijelovi vuku na početak nekog pop pjesmuljka, kao, recimo, početak “You Know What They Do To Guys Like Us In Prison“, no uključivanje distorzirane gitare sve promijeni. Kao prvi singl su odabrali “I’m Not Okay (I Promise)” koja je još jedna od onih čije se melodije tako brzo uvuku pod kožu.

Naravno, ima i slabijih točaka među ovih trinaest novih stvari, no morat ćete se potruditi da ih nađete. Ukratko, jedan izvrstan album koji je dokazao da emo muzika ne mora biti gotovo uvijek zamorna i da može privući i drugu publiku uz vrištave emo curice i namrgođene emo dječake. Ustvari, možda se takvima ovaj album i ne svidi toliko. Sve u svemu, album svakako vrijedan slušanja. Meni je svakim slušanjem sve draži.