Odlazi nam ‘Delboy i Rodney’ ove generacije

Budući da se od samih početaka hip-hop više manje orijentira na West Side-East Side prepucavanje američkih ‘kuje-pištolji-auti-nakit’ afroameričkih repera (uz iznimku jednog malog bijelca koji im je svima uletio klizećim startom), Mike Skinner aka The Streets sigurno je svakim svojim albumom izazvao potpuno suprotne dojmove.

Ništa puno drugačije nije se dogodilo ni s njegovim petim albumom “Computers & Blues“. Na žalost, prema najavama – i zadnjim.

The Streets je kroz cijelu diskografsku karijeru, dakle nekih desetak godina, na poznati britanski način prepjevavao zbilju engleskog mladića, zaglavljenog u pubu, vjerojatno između navijača Birminghama i pijanih Engleskinja koje se pokušavaju dočepati njihovih napadača. Podebljano manje-egzotičnim opijatima nastale su teme koje su obojile vrh njihovog hip-hopa – “A Grand Don’t Come For Free” i društvo.

I “Computers & Blues” je totalno simpatičan album, koji kroz 14 stvari skače iz zadimljene pozadinske elektronske kakofonije (“Outside Inside” ili “ABC” gdje abecedom prolazi kroz stihove tipa “A you can’t say what you B / I don’t C what you see / I hear a meloDy“) u smirene poruke koje nosi njegov glas (“Blip On A Screen” i “Puzzled By People” s valjda najudarnijim riječima albuma “Puzzled by people / loving isn’t easy / you can’t google the solutions to people’s feelings“).

Blesave filmske melodije koje užasno dobro pašu uz njegove rime javljaju se na “Without A Blink” gdje se prisjetio zanimljivih sunarodnjaka The Go! Team, odnosno na “Those That Don’t Know” obojanoj funk i soul primjesama iz ’70-ih.

Skinner je i ovu generaciju pogodio s nekoliko ultimativnih tema koje se provlače kroz svakodnevni život i tinejdžera, ali bome i mlađarije koja skače negdje oko njegovih ranih 30-ih. Floskulu “We can never be friends / One wants to stay together / One wants it to end” (“We Can Never Be Friends“) je svatko u životu čuo uživo, a facebookovsko prihvaćanje stvarnosti i cijeli svijet obojan cyber kraticama dobili su packu na “OMG“.

Na kraju, “I’m packing up my desk / Put it into boxes / Knock out the lights / Lock the locks and leave / I’ll leave one evening, and be seen off by a party for my parting in a bar“, riječi su kojima The Streets (i njegovi suradnici) ne zatvaraju samo ovaj album, već i svoju karijeru. Hoće li održati najavljeno obećanje i od sada pisati romane? Hoće li glazbenu karijeru zamijeniti neproduktivnim stilom života i za godinu i pol bankrotirati kao Mike Tyson? Hoće li nakon toga napraviti reunion sa samim sobom?

Što god napravio, njegovo podneblje dat će mu i u budućnosti pravo da uvijek u mojim očima korača uz bok modernijim verzijama braće Trotter.