Odjeci capeverdeovskog bluesa ‘bezimenim ulicama’

    1353

    Cesaria Evora

    Nha Sentimento

    Datum izdanja: 26.10.2009.

    Izdavač: Sony Music / Menart

    Žanr: World Music

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Serpentina
    2. Verde Cabo Di Nhas Odjos
    3. Vento de Sueste
    4. Ligereza
    5. Zinha
    6. Fatalidade
    7. Esperanca Di Mar Azul
    8. Sentimento
    9. Tchom Frio
    10. Noiva De Ceu
    11. Holandesa Co Certeza
    12. Resposta Menininhas De Monte Sossego
    13. Mam’ Bia É So Mi
    14. Parceria E Irmandade

    Glazbeni nastavak ‘vruće jeseni’ u narednim prosinačkim danima odvest će vas preko granica surove hrvatske realnosti. Pothvat imaginarnog putovanja možete započeti tražeći ‘male prasce’ po uličnim štandovima naoružanim božićnim ukrasima, analizirajući agresivnost aktualnih kampanja različitih ‘izbornih stožera’, mozgajući nad podvojenošću vlastitog (ne)zauzimanja stava oko ‘budućnosti mladeži’ ili zapitavši se koliko je radnih mjesta izgubljeno prethodnog mjeseca, zapravo bilogdje i na bilo koji način.

    Moderatorica aranžmana ‘Moji osjećaji’, obavijena mitskom aurom ‘bosonoge dive’, 68-godišnja je Cesaria Evora.

    Nedavno održan koncert u zagrebačkoj Tvornici ukazao je na očigledno narušeno zdravlje Evore, no isto ne možemo tvrditi, a niti se truditi dokazivati, o novom albumu. Suvišno je ponavljati Evorinu biografiju i isticati legendarne bljeskove diskografije.

    Također je nezahvalno govoriti o ‘zvukovnoj autentičnosti’ njene umjetnosti, stoga bismo se prije mogli založiti za romantičarsko geslo ‘jedinstvenost u raznolikosti’.

    Muziku podržava

    Nha Sentimento” sažima neizostavne elemente morne, imaginarij raznovrsnih krajolika duše, gotovo fantazmatsku problematiku ‘sodade i fatalidade’, jednostavnu bezbrižnost obavijenu imanentnom notom političke kobi, no i briljantan poetični jezik.

    Tri godine nakon albuma “Rogamar“, novi melodijski prostor ispunjen je arapsko-andaluzijskim utjecajima, snimanih na relaciji Mindelo – Pariz (Kairo). Ključni suradnik i ovog je puta, nažalost nedavno preminuli, Manuel De Novas. Riječ je o legendarnom capeverdeanskom pjesniku, kompozitoru, tekstopiscu, i dugogodišnjem Cesarijinom prijatelju.

    No ne treba izostaviti ni Fathya Salamau, bivšeg dirigenta Kairskog orkestra, ponajviše zaslužnog za aranžmane triju morni s albuma. Potonja suradnja zapravo je i novo-stari glazbeni iskorak, označen sofisticiranim osjećajem za univerzalni poetični jezik. Dašak instrumentalnih dionica tradicionalnih egipatskih glazbala poput kawale ili riqa, izvrsno je komponiran sa zvucima klavira, saksofona, piana, trombona, harmonike, gitare.

    No, njena glazbena ostavština neće je održavati aktualnom isključivo zbog promocije ‘transdisciplinarne’ etikete world music, intertekstualnih veza brazilske, kubanske ili afričke glazbe, već i zbog doze ‘literarnosti’, što odzvanja nekolicinom dramaturški strukturiranih tekstova. Njena glasovna interpretacija ulazi u proces simboličkog vrednovanja ‘autorstva’, unatoč činjenici što općenito nije većinski tekstopisac.

    Cesaria je izvrstan ‘narator’. Albumom “Nha Sentimento” vodi slušatelja u dane svoje mladosti na otoku Sao Vicente, neodoljivim baršunasto-hrapavim glasom, i gotovo da možete vizualizirati njeno ispijanje viskija (ili ruma) i ritualno paljenje cigare. ‘Prividni optimizam’ zasigurno proizlazi iz mnoštva razigranih, živahnih i ‘bezbrižnih’ plesnih ritmova koladera. No optimizam bismo ovdje prije mogli nazvati ‘trezvenošću romantičarskog sanjara’.

    Vento de Sueste” je klasična, melankolična, tugaljiva morna, a govori o učestalom motivu izgubljene ljubavi i naivne mladosti. Sljedeća, “Sentimento“, prepoznatljiva i po specifičnom zvuku egipatske kawale, nabijenija je strašću, žudnjom, gotovo opsesivnom ljubavlju prema partneru. “Mam’ Bia É So Mi” s druge strane, karakterizira kontrastno nadopunjavanje piana, čela i kawale, kroz tematiziranje majčinstva i prirode.

    Izdvojila bih također posljednju, četrnaestu, pjesmu na albumu, “Parceria E Irmandade“. Dražesni taktovi harmonike uvode u političku problematiku identiteta.

    Valjalo bi studioznije raspravljati o nacionalnom prostoru, sjećanju i ‘kolonijalnom odnosu’, no Cesaria ipak poziva Europu, Afriku i Aziju na ‘partnerstvo i bratstvo’, preko univerzalnih poveznica u dobivanju bitke protiv siromaštva i gladi. Pjevajući o ‘morabezi’ (u slobodnom prijevodu o ‘prijateljskoj toplini’) promovira solidarnost, toleranciju, suosjećanje, prijateljstvo. Drugim riječima rečeno, Cesaria promovira ideal univerzalne ljudskosti, mirnog i sretnog (možda djelomice utopijskog) suživota u prostranstvima ‘bezimenih ulica’.

    Potencijalni hitovi među mnoštvom zaraznih, plesnih koladera s dodacima latinskih zvukova, sigurno su “Zinha“, a govori o adolescenciji, odnosu djevojke i njenog oca, “Ligereza” s idejom slike svijeta kao karnevala, nadom u ‘bezbrižan’ život bez patnje i svakodnevnog ludila, te “Fatalidade“. Posljednja je primjer ‘umjerene’ koladere, o prihvaćanju životnih razočarenja, patnji i nevolja imajući na umu nadu u sudbinu ‘bivanja sretnim’, jednog dana.

    Posljednja stanica ‘Mojih osjećaja’ svodi se na znanu nam verziju zaključka o umjetnicima: nastavit će pjevati sve do iscrpljenja životne snage. Novi album apsolutno potvrđuje postavljenu hipotezu. Možda ne možemo očekivati tematski slične izričaje poput simpatičnog Dylanovog ‘božićnog eksperimenta‘, no kompariramo li dvoje ‘žanrovski’ različitih, živućih, legendi suvremene glazbe, sigurno ćemo uskoro (posluži li je zdravlje) preslušavati nova glazbena istraživanja/putovanja ‘kraljice morne’.

    Muziku podržava