Od vukova za ovce, s ljubavlju

Prvo što vas dočeka kada dignete CD s držača u kutiji Laibachovog albuma “Volk” jesu sljedeće riječi “Pop is music for sheep and we are wolves disguised as shepherds“. Naravno, ništa vam neće biti jasno dok ne stavite nosač zvuka u vaš CD player i poslušate što Laibach ovaj puta ima za reći.

A imao je doista puno toga za reći u posljednjih dvadesetak godina, počevši sa svojim radom još u osamdesetima, prkoseći režimu i koketirajući s tadašnjim socio-ekonomskim i političkim doktrinama duboko etabliranim unutar granica društva u kojem su tada djelovali. Stvarali su glazbu na granici s ‘nepodobnošću’, s usađenom porukom, čežnjom za liberalističkim idealima koji su bili tako blizu, a opet tako daleko.

Krajem se devedesetih i početkom ovog stoljeća Laibach okrenuo ponešto militantnijem izričaju, gdje bi prvenstveno trebalo spomenuti konceptualno zanimljiv ali nedorađen “Nato” te ipak malo previše pretenciozan “Wat” iz 2003.godine. Ta su dva albuma samo zagrebla po površini tematike kojom se Laibach bavi; za fini je rez bio potreban skalpel, a ne mesarski nož.

Taj su instrumentarij pronašli u prerađivanju nacionalnih himni, duboko ubadajući u samu esenciju nacionalne svijesti te pripadanja određenom skupu pojava koji definira neki narod. Tekstovi himni su rezultat specifičnih povjesnih okolnosti i često isključuju neke manje slavne pojedinosti iz povijesti neke zemlje, pa je stoga logično to da je Laibach odlučio upravo svoj koncept bazirati na ciničnim preradama nacionalnih himni.

Izbor zemalja čije su himne obrađene ukazuje na visoku razinu svijesti o trenutnoj globalnoj situaciji; Sjedinjene Američke Države su izabrane zbog svojeg altruističkog intervencionizma, Turska kao jedina muslimanska zemlja u Europi, Kina kao mnogoljudni div čije vrijeme tek dolazi, te Izrael i Vatikan kao dvije malene zemlje koje imaju velik utjecaj na svjetski poredak.

Zavirimo li u booklet i pročitamo li riječi pjesama, uvidjet ćemo da Laibach najprije s dozom sažaljenja secira neslavnu njemačku povijest, pa se onda okreće Sjedinjenim Američkim Državama i dodajući sarkazam, smjelo komentira dvoličnost američke unutarnje i vanjske politike, osvrćući se posebice na kriminal i nasilje koje u obilnim količinama postoji u tome društvu. Kritički se ton nastavlja do kraja albuma, a to kako će se određeni stihovi protumačiti se ostavlja slušatelju.

Spustimo li se s konceptualne na glazbenu razinu, ovaj put je izostala furioznost elektronike s prošlih ostvarenja, pa je ista sada poslužila kao intermezzo između ugodnih klavirskih djelovima i iznimnih vokala Milana Frasa. Posebno bi trebalo izdvojiti pjesmu “Rossiya“, gdje se pojavljuje dječji zbor koji definitivno predstavlja novinu kod Laibacha, te i pjesmu “Yisra’el” koja predstavlja fantastičnu sintezu između elektronike i pozadinskog chantanja izraelske himne, pa se ove dvije pjesme nazvati najboljima među jednakima.

Na pjesmama kao što su “Germania“, “America“, “Anglia” te “Italia” kao vokal gostuje Boris Benko iz ljubljanskog benda Silence s kojim je na ovome albumu Laibach uvelike surađivao. Unutar ove kompozicije se pojavjuju i neki instrumenti kao što je akustična gitara na pjesmi “Espana” ili čelo u pjesmi “Nippon“, pridonoseći daljnoj glazbenoj nacionalnoj determinaciji zatvarajući svaku pjesmu kao zasebnu cjelinu koja vrlo dobro funkcionira sama, ali i jednako dobro kao stavka avantgardne simfonije koju nam je ovaj put servirao ovaj promoćurni slovenski bend.

Ovaj album savršeno je glazbeno štivo za slušateljstvo željno koliko kvalitetnog auditivnog sadržaja tako i pozadinskog intelektualnog labirinta u čijem se centru nalazi nelijepa istina. Laibach se ovaj put poigrao s vjerojatno ‘najpop’ kompozicijom – himnom, vješto se rugajući populizmu istih.

Vraćajući se onda na rečenicu s početka ovoga teksta, sve postaje jasnije. Ne preostaje vam ništa drugo nego da poslušate, pa razmislite. A ako doista želite – i shvatite.