Od svetice do grešnice i nazad

Nakon dva konceptualna albuma “The Beekeeper” iz 2005. i “American Doll Posse” iz 2007., Tori Amos (pravog imena Myra Ellen Amos) se vratila svojim ‘starim’ temama o seksualnosti, religiji i feminizmu, sve to vješto ukomponirano kroz crno-bijele tipke klavira koji ponekad zna odvesti do neslućenih visina kreativnosti na kojoj joj zavidi i Sir Elton John.

“Abnormally Attracted To Sin” deseti je studijski album ove originalne i jedinstvene kantautorice i jedan od njenih najboljih uradaka uopće. Sam album kombinacija je njenog prvijenca “Little Earthquakes” i albuma kojim je osvojila mene, “From The Choirgirl Hotel”. Taj njeni ponovni ‘element iznenađenja’ osvojio me već na prvo slušanje.

Mnogima originalna i jedinstvena, a mnogima naporna i dosadna, Tori je sve samo ne obična glazbenica. Prvenstveno je smatram umjetnicom, jer glazba i umjetnost ne moraju nužno biti isto, niti moraju imati dodirnih točaka. Dokaza na današnjoj sceni je ionako previše. Ali pronađe se u tom glazbenom ‘vašaru’ i ime koje će uvijek za sobom vući određene kontroverze i čija će glazba ostavljati podjednako gorak i sladak okus u ušima slušatelja i o čijim će se pjesmama i albumima uvijek raspravljati.

To sve ne mora nužno biti dobro za komercijalni uspjeh kojem svi na vlastiti način žudimo (ma koliko mi šutjeli o tome). Podjela je jednostavna – ako je netko na radijskim i TV postajama, onda je doživio komercijalni uspjeh (sve čestitke), a ako je netko obožavan od određenog broja ljudi, može se govoriti o kultnom statusu. Tori je upravo ta kultna umjetnica koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Tako je i sada otvorila skrivenu škrinju s obiteljskim blagom i opet kroz svoje nove pjesme podijelila s nama svoju najdublju intimu. Već u uvodnoj “Give” koja zvuči trip-hoperski, s psihodeličnim klavirom i atmosferom od koje se nelagodno-lagodno naježite, jasno je da se Tori vratila onome što radi najbolje – stvaranju sivih i tmurnih glazbenih slika kroz klavirsku melodiju.

Prvi singl “Welcome To England” klasična je torijevska pop pjesma s dodacima akustične i električne gitare i s refrenom na koji se možete zakačiti i pjevušiti još danima. “Strong Black Wine” istražuje efekte religiozne netolerancije zapakirane u orkestralnu pop melodiju. “Flavor” je na trenutke sladunjava, na trenutke morbidna i istražuje klaustrofobičnu veličinu Boga.

Nakon i ne toliko iznenađujuće živahne “Not Dying Today” slijedi i drugi singl “Maybe California” u kojoj do izražaja najviše dolazi ona prava i iskonska Tori, gdje je klavirska i vokalna usklađenost ne dijeli od savršenstva. S “Fire To Your Plain” i “Police Me” album ubrzava na višu razinu koketirajući s elektronikom i više plesnim melodijama, uz nezaobilazne doze psihodelije.

“Abnormally Attracted To Sin” naslovna je i još jedna u nizu pjesama u kojoj prevladava religiozna tematika. “500 Miles” još je jedna izvanredna pop balada sa sladunjavim i lako pamtljivim refrenom. “Mary Jane” zanimljiva je pjesma o pubertetu i seksualnosti, a “Starling” je opet na neki neobičan način vrlo melodiozna. Kako joj to uspjeva vjerojatno samo ona zna i na tom joj umijeću treba čestitati. Album zatvaraju uglavnom ujednačene “Ophelia” i “Lady In Blue“.

Tori Amos je umjetnica, kantautorica, kultna glazbenica koja ne prestaje iznenađivati svojom inovativnošću i originalnošću svakim svojim novim albumom. Ovo je samo jedan u nizu takvih odličnih albuma i vjerojatno će ih biti još, po najavama već za Božić ove godine, i nadamo se jednako dobrih, ako ne i boljih.

Njena privrženost i požrtvovnost vidi se na svakom njenom albumu što dokazuje i dužina istih (preko 70 minuta), što većini može biti predugo i prenaporno, ali njeni fanovi to upravo i očekuju od nje jer to je prava i jedina Tori.