Od punk prvoboraca do boy benda za delikvente

Novo CD reizdanje dva albuma Sex Pistolsa pada točno 35 godina od 25. godišnjice proslave jubileja kraljice Elizabete II., odnosno 35 godina od kada se taj bend poput ljute reakcije ukazao na tadašnjoj rock sceni Velike Britanije.

Sličnosti Velike Britanije tada i sada su velike, a još su veće između Britanije tada (u drugoj polovici sedamdesetih) i Hrvatske sada. Ukratko, opća recesija, rastuća nezaposlenost i probijanje cijena energenata samo su neki od problema koji su mučili 99 posto građana obje zemlje. Muzička scena patila je od mutirajućih pojava: protestni folk rock, ispovjedni country rock i sofisticirani pop fuzionirali su se u uglavnom užasni, ljigavi i beznačajni soft rock, a soul, funk i r’n’b dali su podjednako neinventivan disco (čast izuzecima!), dok su se prog rock bendovi jednostavno ispuhali. Izvođači su uglavnom nudili bezbolno upakiran konzervativni hedonizam. Za to vrijeme u klubovima se krčkao pub-rock – glazbeni smjer koji ništa nije uzimao za ozbiljno i često je obrađivao satirične teme. Slušali su se američki muzičari koji od američkog sna nisu vidjeli ni A: The Ramones, The Velvet Underground, New York Dolls, MC 5, Iggy Pop and The Stooges redom su imali veće sljedbeništvo u Britaniji nego u rodnoj Americi. Pod utjecajem prljavog, žestokog, ali jednostavnog zvuka britanski bendovi kreiraju novu estetiku i novi pogled na njihov povijesni trenutak.Sex Pistols su se pojavili 1976. i poslužili kao direktna šok terapija tom i takvom okruženju: njihovo glavno i najjače oružje bio je bijes protkan ironijom, koji je provocirao konzervativnu javnost i bio direktna suprotnost soft rocku i disco groznici. Više se nisu mogli raditi beskonačni spinovi i mazati oči umirujućim porukama. S muzičke strane, Pistolsi su dali legitimno pravo svima da kažu što imaju za reći. Ne znaš solirati na gitari? Nema problema, bitno je da je zvuk gitare prodoran, nametljiv i agresivan poput sirene za uzbunu. Engleski glazbeni časopisi često gitariste zovu ‘axeman’, možda ta riječ najbolje opisuje pravog punk rock gitarista. Ne znaš pjevati? Nema problema, važno je da imaš stav i strast.

Možda njihov najpoznatiji koncert dogodio se 4. lipnja 1976. u Manchesteru pred jedva nekoliko desetaka ljudi – ali kakvih ljudi, koji su tek formirali svoje bendove, odnosno umjetničke senzibilitete: Howard Devoto i Pete Shelley iz Buzzcocksa, Peter Hook, Ian Curtis i Bernard Sumner iz Joy Division, Mark E. Smith iz grupe The Fall, te Morrisey iz The Smithsa.

1977. objavljen je prvi album Pistolsa “Never Mind The Bollocks, Here’s The Sex Pistols” i uzburkao je prašinu koja se ne sliježe do dana današnjeg. Direktne provokacije na britansku kraljicu (“God save the queen and her fascist regime“), korporativnu glazbenu industriju (EMI), religiju (pokliči “I am antichrist, I am anarchist“), tabu teme (abortus u pjesmi “Bodies”) skrenuli su pažnju mnogih, no bilo je mnogo tadašnje omladine koja se našla kako u temama (opjevano sve što se inače ne opjevava), tako i u izričaju (psovka i vulgarizmi kao način izražavanja).

Čak je i riječ “bollocks” u naslovu albuma izazivala prijepore je li to prosta riječ ili nije, pa je na kraju odlučeno da nije. Nemali udio u takvom slijedu stvari imao je menadžer Pistolsa Malcolm McLaren, koji se služio svakakvim podvalama ne bi li na krilima benda što više profitirao. U domenu medijskih manipulacija ubraja se i misteriozno uklanjanje basista Glena Matlocka iz postave i dovođenje problematičnog Sida Viciousa, čije je ponašanje još više udaljilo bend od onog što bi bend trebao raditi i još više približilo onom čega se bend s iskrenom radnom etikom trebao kloniti – tabloidima.

Već 1979. Pistolsi su bili prošlo svršeno vrijeme, a njihov pjevač Johnny Rotten dobio je posvetu od generacije protiv koje se tako zdušno borio (jedna od poznatih punk parola je i “Never trust a hippie“) – od kantautora omiljenog među hippie generacijom Neila Younga u pjesmi “Hey, Hey, My, My”. Zapravo, s glazbene strane punk je samo grublji sljedbenik melodioznih pop struktura i garažnih rock bendova šezdesetih koji se nisu sladili umilnim, psihodeličnim hippie idejama. Ne iznenađuje što su Pistolsi maznuli komadić hita “SOS” grupe ABBA u “Pretty Vacant”, a na drugom albumu izveli su svoju verziju pop-hita iz šezdesetih “(I’m Not Your) Stepping Stone”, te “Substitute” grupe The Who, a kod The Ramonesa se može osjetiti utjecaj Phila Spectora.

S 35-godišnjeg odmaka gledano, debi album Pistolsa zanimljiviji je sa sociološke nego s glazbene strane. Zapravo, glavni heroj albuma “Never Mind The Bollocks” je producent Chris Thomas (nekada suradnik Roxy Music i Pink Floyda) uz čiju pomoć gitare tako resko deru kroz zvučnike. Većina trikova koje su Pistolsi upotrijebili već su prije bili isprobani na nekim drugim antologijskim pločama, no Pistolsi su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme i s ambicioznim menadžerom. Grupa The Ramones nekoliko je godina prije debija Pistolsa vrlo dobro oblikovala punk rock zvuk i zaposjela sličan teritorij, a sastav Clash je punk rock filozofiju stavio u širi kontekst i uspješno je povezao s nekim drugim žanrovima: reggaeom, rapom, funkom, itd.

Ipak, 12 ljutih brojeva i danas mogu zapaliti nekog tinejdžera i potaknuti ga da srdito prokomentira negativne pojavnosti društva 21. stoljeća. Gitara Steve Jonesa educirala je brojne naraštaje, a pjevač Johnny Lydon je poput Boba Dylana ili Lou Reeda deset ili petnaest godina ranije kršio sve uzuse ‘lijepog’ pjevanja. Strast i izravnost benda i dalje cvate na ploči, samo s malo manje strahopoštovanja.

Tijekom godina koje su slijedile “Never Mind The Bollocks” često se pojavljivao pri vrhovima raznih top-lista ‘najbolji album ikad’, skupa sa “Sgt. Pepperom” The Beatlesa. Vrijeme prema oba albuma nije bilo blagonaklono: “Pepper” se diskretno povlačio u korist “Revolvera”, a “Never Mind The Bollocks” emitirao je previše negativne, rušilačke energije da bi se na njemu gradili neki drugi žanrovi. Doduše, mnogi pozerski pop-punk bendovi će spomenuti Pistolse kao svoj uzor, ali ne treba Pistolse kriviti za to.

Nakon što debi ostvari učinak atomske bombe među publikom, postavlja se pitanje: kako slijediti rasprskavajuću energiju debija, naročito kad u bendu imaš ljude koji nisu do kraja razradili osnove sviranja? Nekoliko je mogućih rješenja: a) ponoviti postupak, b) proširiti kombinaciju, c) učiniti nešto sasvim drugačije, d) raspasti se? Pistolsi su se odlučili za nešto između c) i d).

Dvostruki album “The Great Rock and Roll Swindle” dokument je benda u nestajanju, odnosno benda u borbi sa samim sobom: Pistolsi su izgubili fokus. “Swindle” je zapravo ‘soundtrack’ filma, iz vizure albuma djeluje poput “Bijelog albuma” The Beatlesa – previše svega. Johnny Rotten je tijekom snimanja albuma napustio bend, vokalisti su se izmjenjivali gotovo po traci. Jedan od njih je i Ronnie Biggs, poznati pljačkaš poštanskog vlaka iz 1963. koji je pobjegao u Brazil, državu s kojom Velika Britanija nije imala ugovor o izručivanju.

Kao provokacija zvuči vrhunski, ali s moralne strane valja konstatirati da se tim potezom bend stavlja veliko breme, da ne upotrijebim neku žešću kvalifikaciju: kako je moguće da borci protiv trulog režima koji tlači ‘malog čovjeka’ odjednom sviraju s notornim lopinama (koji su tijekom pljačke vlaka prebili strojovođu do tog stadija da je do smrti osjećao posljedice toga) i uzevši to u obzir, odakle im pravo da pjevaju o devijantnim stvarima u društvu ako i sami podržavaju devijacije?

“Swindle” je izdan kao dvostruki LP nekoherentne priče koji predstavlja Pistolse kao bogati boy bend za delikvente. “Swindle” je uključio post-Bollocks singlove, obrade (od “Road Runnera” Jonathana Richmana preko “My Way” do “(I’m Not Your) Steppin’ Stone” Monkeesa), orkestracije pjesama s prvog albuma te neke pjesme koje zapravo i nemaju veze s Pistolsima. U vrijeme snimanja “Swindlea” Rotten je već napustio bend, a Vicious je bio radno nefunkcionalan, što je sav teret svalilo na leđa Steve Jonesa i bubnjara Paula Cooka. Duo se junački nosio sa zadacima, no umjesto da izdaju kakav-takav pristojan drugi album koji bi napravio častan pozdrav i predaju štafete, dogodio se “Swindle” – u principu bezopasna pločica koja predstavlja ono protiv čega se punk kao pokret borio – prevlast forme nad sadržajem, te fingiranje bijesa. Umjesto da se orkestracije iskoriste i bend usmjeri u pravcu otrovnog rock-cabareta na tragu Raya Daviesa, izrađene su nemaštovite orkestracije prije poznatih hitova.

Trideset pet godina kasnije dok je “Bollocks”, ne bez teškoća, zadržao umjetnički integritet, smisao i dojam, “The Great Rock and Roll Swindle” ostavlja dojam ocvalog marketinškog projekta. Pistolse, kao i sve druge izvođače treba mjeriti prema onom (naj)boljem što su ostavili, u njihovom slučaju to je “Never Mind The Bollocks, Here’s The Sex Pistols”.