Od ovakvih sudara zabole i srce i duša…

    1905

    Evergrey

    Glorious Collision

    Datum izdanja: 28.02.2011.

    Izdavač: SPV / Steamhammer

    Žanr: Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Leave It Behind Us
    2. You
    3. Wrong
    4. Frozen
    5. Restoring The Loss
    6. To Fit The Mold
    7. Out Of Reach
    8. The Phantom Letters
    9. The Disease
    10. It Comes From Within
    11. Free
    12. I’m Drowning Alone
    13. …And The Distance

    Veliko ‘čišćenje’ prethodilo je novom albumu Evergreya, pa je bilo opravdanog strahovanja kako i kakav će on na kraju ispasti.

    Dodatna hipoteka bio je “Monday Morning Apocalypse”, koji je označio
    novu fazu, s lakšim i jednostavnijim pristupom komponiranju pjesama, te
    “Torn”, vjerojatno najlošiji album benda u petnaestogodišnjoj karijeri.

    Tako ‘čišćenje’ nisu ‘preživjeli’ dugogodišnji gitarist, i značajan kompozitor, Henrik Danhage (u bendu od 2000.), bubnjar Jonas Ekdahl (od 2003.), te, po stažu u Evergreyu najmlađi, Jari Kainulainen (od 2007.). Najpoznatiji novi član sigurno je basist Johan Niemann, koji je prije nekog vremena ‘očišćen’ iz Theriona, gitarist Marcus Jidell također nije nepoznanica (Royal Hunt, The Ring), no bubnjar Hannes Van Dahl jest.Također, Tom je i na ovom albumu zadržao obiteljsku idilu, s obzirom da mnoge back vokale pjeva njegova supruga Carina. I dok bi se kod nas vjerojatno, prije nego bi je se uopće čulo kako pjeva i donijelo sud na temelju relevantnih činjenica, odmah aludiralo na nepotizam, treba biti krajnje pošten i reći da Carina ima sjajne vokale, i da se svojom intonacijom, sugestivnošću, u konačnosti i osjećajnošću, izvrsno priljubljuju uz Tomove.

    Kao i to da njezin ovako značajan angažman i nije novost, prisjetimo li se, recimo, da ona, nekad Kjellberg, danas Englund, pjeva s bendom gotovo od njegovih početaka, i na svakom je albumu imala utjecaj. Na nekima veći, na nekima manji, ali je uvijek bila tu. A baš su vokali nešto što se posebno ističe na ovom albumu.

    Muziku podržava

    Tomovo ionako mračno, sjetno-emocionalno-tugaljivo pjevanje djeluje izrazito vjerodostojno, izražajno, u potpunom skladu s tekstualnom tematikom, koja je po Evergreyovom pravilu melankolično-teatralističko-pesimističnog karaktera. Rikard Zander klavijature je digao na razinu više, tako da one, uz to što ih ima u vrlo značajnom obujmu, sada zvuče mističnije, pogotovo u piano verzijama, koje zatvaraju i otvaraju nekoliko pjesama na čaroban način, a nisu zanemarivi i orkestralni, te synth angažmani. U konačnici, čine se ključnima za održavanje atmosfere u svakoj pjesmi.

    Gitare su dosta glasne, razborite i razarajuće, više onako ‘hevijanerizirane’, s puno melodija, u prvom redu u solo dijelovima, dok riffovi znaju biti nešto grublji, eksplozivniji, pa ih se čak može naći i u groove varijantama. Uglavnom, i tu je napravljen pomak u odnosu na prethodna izdanja, posebno treba istaknuti i puno akustičnih dijelova, a i u ritam sekcijama, basa i bubnja, nazire se povećana, uglađenija finoća.

    Brzinska koncepcija pjesama uglavnom je bazirana na laganijim, najviše srednjim ritmovima, gdje do posebnog izražaja dolazi, opet, melodija iz koje izbija tuga, izrazito depresivna i darky atmosfera. Pjesme su, generalno, ponovno dosta duboke, s jakim emocionalnim nabojem, ali i dosta tečne, uravnotežene, određene i kompetentne. I ‘evergreyevski’ elegantne.

    Nešto što je nedostajalo u prerazvodnjena prethodna dva albuma. Osjeća se da svaka pjesma ima dušu, ma kako ona crna bila, da svaka ima svoju viziju, svoj put. No, ipak, s dosta manje strukturalnih maštovitosti, raskošnosti, šarolikosti i zapetljavanja u odnosu na prvih četiri-pet, pa sve to više zvuči kao moderniji dark-heavy metal, i nisam baš sklon prevelikom isticanju pojma ‘progresiva’ u prvi plan, makar ni u kom slučaju ne treba reći da i to nije nešto što se ovdje ne može jasno razabrati.

    Isto kao što se u dosta melodija može razabrati i hard rock utjecaja. Jedan od najjačih Evergreyevih aduta, masivni i grandiozni refreni, ponovno se vraćaju, ponovno dižu svaku pjesmu, ponovno naglašavaju epski karakter, ponovno su smišljeni, organizirani, melodični, ali i deeperski, s uvijek tugaljivim gitarama, neoklasičnim klavijaturama, eteričnim vokalima i velikom ispomoći solo i višeglasnog back pjevanja. Koji, usput, znaju uskočiti i u početnim, te u strofičnim dijelovima pjesama, da ne ispadne da su ograničeni na ispomoć samo u najpjevnijim dijelovima.

    Ne treba zaboraviti istaknuti da nakon “The Inner Circle”, s “A Touch of Bleesing” i “In The Wake of The Weary”, Evergrey ponovno ima album za kojeg se može reći da sadrži (barem) dvije pjesme s potencijalom da ih se brže, bolje i duže pamti. To su ponajprije “Leave It Behind Us“, s izrazito ‘teškim’ početkom uz zborsko pjevanje koje odmah zaskaču moćne gitare, uobičajeno sjetnim vokalima, otužnim solom, synth/drum miksom, usporavajućim piano/vokalnim interludijem, no u kompletu ipak dosta ‘hevijaneriziranoj’ pjesmi.

    Druga koja bi se ubrajala u navedenu kategoriju mogla bi biti “Wrong“, inače prvi singl (nebitno u ovom slučaju), pjesma srednjeg tempa, s vrlo energičnim soundom, strašno puno melodija, izrazito lijepim refrenima, novim vokal/piano suradnjama, heavy solažama i s tugom od koje ‘puca srce’.

    Možda to jesu dvije pjesme koje imaju potencijal za duže pamćenje, a možda i razlog takvoj prosudbi leži u činjenici što su na dvije od prve tri pozicije (preostala, “You“, nosi u sebi najviše ‘progy’ karakteristika), no sigurno ne i jedine. Recimo, ljubitelji opuštenijih balada naći će svog favorita u “Free“, laganoj pjesme bez ikakve agresije, ali s puno osjećaja u neoklasičarskim klavijaturama i staloženom pjevanju, dok bi onima koji vole pjesme sporijih ritmova, ali unutar njih i s više žestine, obožavana mogla biti “To Fit The Mold“, koja nakon laganijeg početka uz vokal/bas/akustičnu gitaru, sadrži i energičnije gitarističke ispade, ali i zamjetne orkestralije, kao i finalno akustično uobličavanje.

    Orkestralni početak i ženski zbor obilježje su uvoda pjesme “It Comes From Within” s oštrim i grubljim heavy power ritmovima, a srednji ritam, kratki keysi u kombinaciji s moćnim gitarama, glavne su karakteristike pjesme “I’m Drowning Alone“, ‘ukrašene’ interludijem s dječjim zborom. Da album ne sputava svoje naboje do samog kraja, pokazuje pjesma “… And The Distance“, koja je u prvoj trećini spora, s bolnim akustikama, a u nastavku žešćeg srednjeg ritma, s najopširnijom i najsugestivnijom vokalnom suradnjom između Toma i Carine, koja pokazuje opravdanost svog angažmana. I za koju bi zlobnici (možda) rekli da se tako dobro slažu kao da nisu u braku.

    Dakle, da se uozbiljimo i dodamo da, uza sve pozitivnosti, jedna od značajnijih je i ta da album ima popriličan broj dobrih pjesama, bilo da se radi o onima sa značajnijim melodijskim i protočnijim, izraženije upijajućim dijelovima, bilo o nekolicini natrpanih i zatrpanih, ali ne i pretrpanih, zahtjevnijim strukturalnim zahvatima.

    Mada, treba biti iskren i reći da se ovaj album teško može mjeriti s bilo kojim od prvih pet, no da se nakon dva, pa nećemo reći loša, bolje manje dobra ili slabija albuma, na Evergrey opet može ozbiljno računati kada se slažu tablice čelnih dark metal bendova. U to ne bi trebalo previše sumnjati.

    U konačnici, ne znam kako tko, ali ja sam ovim albumom, ne prezadovoljan, ali, recimo, nešto manje od jako zadovoljan.

    Muziku podržava