Od Madeleine znaš što možeš očekivati i tražiti

Madeleine Peyroux ove godine izdala je sedmi album “Secular Hymns“, dvadeset godina nakon debitantskog “Dreamland”.

Ona je glazbenica koja ima bogatu karijeru, ne prema broju izdanih albuma, nego prema njihovom sadržaju i postojanosti. Iako je već poznata priča da su je uspoređivali s Billie Holiday, to itekako ima smisla, Madeleine Peyroux je već sada ime koje znači mnogo u glazbenom svijetu.“Secular Hymns” je nastao u suradnji s glazbenicima Jonom Heringtonom i Barakom Morijem, s kojima je bila na turneji protekle dvije godine. Album je snimljen u crkvi u Oxfordshireu gdje je trio imao nastup. Atmosfera nastupa uživo stoga je itekako prisutna na izdanju. To nije samo stvar sa “Secular Hymns”, nego sa svim njenim albumima. Madeleine Peyroux uspijeva zvučati na studijskom izdanju kao da je slušate u nekom zadimljenom baru uz pratnju gitare i bassa.

Zanimljivost ovog albuma je da se radi uglavnom o obradama i nema niti jedne autorske stvari. Od tradicionalnih pjesama do Toma Waitsa, Townesa Van Zandta, Lintona Kwesija Johnsona do Willija Dixona i Allena Toussainta, Peyroux je pokrila širok spektar glazbenih utjecaja i stilova a ipak uspjela u tome zvučati slično kao na svojim ranijim izdanjima.

Kod Peyroux nema mnogo eksperimentiranja. Ona je jazz glazbenica talent koje leži u snazi interpretacije i umijeću vokalne transformacije pjesama drugih autora ili drugih stilova.

Primjer toga je “Tango Till Theyre Sore” u kojoj je uspjela sačuvati notu Toma Waitsa, ali ujedno joj pridodati vlastitu, tako da u konačnici imamo Waitsov hit u jazz ruhu koji zvuči funky i elegantno.

Kako na većini albuma postoji jedna stvar koja vuče ostale, ovdje je to “Everything I Do Gonh Be Funky (From Now On)“, Allena Toussainta, koji je svirao klavir na albumu “Standing On The Rooftop” kojeg je Peyroux izdala 2011.

Blues se čuje u “If The Sea Was Whiskey” i “Shout Sister Shout”, dok je osim gore navedenog najvećeg hita, funk nota prisutna u “More Time”.

Priča ovog albuma je da spaja jazz, funk i blues momente, pa čak i tradicionalnu glazbu u spoj koji zvuči i elegantno i zabavno te se može slušati u raznim raspoloženjima jer vokal ima snagu ujedno i umiriti i ushititi, a sama je Peyroux izjavila da se pjesme-himne s ovog albuma sekularne himne, odnosno jako individualne, osobne i introvertirane.

U svakom slučaju, još jedno kvalitetno izdanje sjajne glazbenice koja je odavno premašila etiketu ponajbolje jazz umjetnice.