Očekuj neočekivano

Često možemo vidjeti da bendovi odrastaju. Kod nekih to znači čista komercijalizacija (kao kod Kings of Leon), neki pod odrastanjem smatraju eksperimentiranje s elektronikom (Franz Ferdinand), a neki jednostavno potegnu ručnu (The Men).

U počecima su The Men bili noise punk bend prepun sirove energije, a svakim albumom širili su svoje glazbene horizonte. Do četvrtog albuma su podosta omekšali, pa bismo ih sada mogli uspoređivati više s nekim alt-country izvođačima, nego s njihovim uzorima s početka karijere.

Prije odlaska u studio i snimanja albuma “New Moon“, The Men kao da su uvelike slušali Neila Younga, Brucea Springsteena, Wilco i mnoge druge rockere koji vole country zvuk. Barem što se tiče prvog dijela albuma, dok se u drugom postepeno diže ritam, ali ne doseže maksimume kao na posljednja dva albuma s pjesmama poput “Animal” ili “()”.Čini se kao da su željeli pokazati da u njihovim prstima ima snage i za nešto drugo osim onog čime su nas uveseljavali proteklih godina. Ovo je vjerojatno trebao biti album u stilu “Howl” Black Rebel Motorcycle Cluba, ali to nije jer na njemu jednostavno nedostaje dobrih pjesama koje bi izdigle album iz sivila niza vrlo ujednačenih skladbi.

U konačnici, “New Moon” zvuči kao da neki college rock bend iz ’90-ih. pokušava zadovoljiti svoje roditelje glazbom iz ’70-ih., pa dobivamo nešto na pola puta između rock psihodelije i power popa s povremenim natruhama folk punk elemenata.

Ipak, postoji i nekoliko bisera zbog kojih je ovo izdanje vrijedno slušanja, iako će vjerne fanove vjerojatno razočarati radikalno skretanje s kursa. U prvom redu je to predivna americana stvar “Open The Door” koja otvara album, a dosta dojmljiva je i sljedeća “Half Angel Half Light” gdje se osjeća mješavina Neila Younga i The Soundtrack Of Our Lives.

Kako idemo dalje, tako već pravocrtnost pjesama malo dosađuje i buka koju pokušavaju napraviti u ‘akustičnoj’ varijanti nije ni do koljena onoj za koju su sposobni u ‘punoj opremi’. Treba ipak istaknuti da su u cijeloj novoj slici iskoristili mnoge instrumente koje dosad nisu ni htjeli pogledati ili su ih vrlo malo koristili, pa tako u pjesmama imamo pregršt usnih harmonika, klavira, mandolina, te ono što bih ponajviše istaknuo, vokalnih harmonija jer se izmjenjuju za mikrofonom i često se timski potpomažu.

Druga polovica albuma počinje nešto življe i dinamičnije, posebno sa skladbama “The Brass” i “Electric“, dok je naprimjer ljubavna tugaljiva instrumentalna balada “High and Lonesome” koja im prethodi nešto što najviše uspavljuje tijekom slušanja albuma i pravi je kontraprodukt onog što je bend dosad radio u karijeri, a sve završava u urnebesnoj osmominutnoj psihodeliji a la The Doors “Supermoon”.

The Men su najbolji kad pršte iz sve snage, a ovaj je album djelomično dokazao da mogu i kad stišaju gitare, no za ukupan još pozitivniji dojam trebalo je začiniti pjesme nekim posebnim premazom kojeg nažalost nema, osim u dvije prve pjesme na albumu i dvije ranije navedene iz sredine.

Ostalo je tako, tako… Pitko, a opet ponekad previše zamorno i monotono, pa dolazimo do zaključka da koliko god se bend brzo mijenja, nije sposoban izdati jedan album godišnje. Da su se ove pjesme još malo ‘kuhale’, vjerujem da bi učinak bio mnogo veći, a ovako možemo jedino zaključiti da se pripremite na “New Moon” jer ovo nije The Men s prošlih albuma.