Očekivano nabrijan album

Iako polako teže hiperprodukciji, Jack i Meg White, niti na najnovijem izdanju nisu razočarali vjerne poklonike. Prvijenac iz 1999. nazvan jednostavno “The White Stripes“, te iz godine u godinu nizani (2000. “De Stijil“, 2001.”White Blood Cells“) albumi zasigurno nisu potrošili kreativnu snagu ovog dua. Dapače, “Elephant” je žešći i energičniji no ikad.

Već na uvodnoj “Seven Nation Army” slušatelju daju do znanja da ovo nije još jedan u nizu prosječnih prežvakavanja na stotine puta izvođenih rifova i dionica. Ovo je ponovno izmišljanje klasičnog rocka. I zvuči dobro!

Stvaranje ovog albuma (snimljen u nekoliko dana, uz minimalnu svotu novaca bez uporabe kompjutera i uz Jackovo maksimalno nabrijavanje) najbolje opisuje “Black Math” koja svojom furioznom, punkoidnom energičnošću jednostavno ostavlja bez daha. Tako minimalistički pristup, a tako puno detalja.

“There’s No Home For You Here” već u uvodnim rifovima podsjeća na “Dead Leaves And Dirty Ground” s prethodnog albuma uz mali dodatak Queenovskog višeglasja. Sredina albuma kvalitativno je najsiromašnija. Dosadnjakava obrada “I Just Don’t Know What To Do With My Self“, te “I Want To Be The Boy To Warm Your Mother’s” i “You’ve Got Her In Your Pocket“, najbolje je preskočiti da se između njih ne krije prekrasna balada “In The Cold, Cold Night“.

“Ball And Biscuit” je tradicionalna blues shema, ali samo na prvo uho. Naime, nakon uvodnih taktova pjesma se pretvara u nepredvidiv, gotovo brutalan, napad na uši koji mnogi obožavatelji bluesa nikako ne bi mogli preživjeti.

“The Hardest Button To Button” jednostavna je i silovita stvar kojoj jednostavno ne možete odoljeti. Tipično izmjenjivanje lagano-žestoko, ovdje je upotrebljeno u najboljoj mogućoj mjeri. Izdvojio bih još “Girl, You Have No Faith In Medicine” koja ponovno tipičan rock and roll gura u njegove granice, iako ne brutalno i kaotično kao “Ball And Biscuit”, ali zato frustrirano i nabrijano brzo, sve do granica punka.