Očekivano i samim tim ne pretjerano zanimljivo

Osmi studijski solo album Marka Knopflera približio je nekadašnjeg lidera grupe Dire Straits pomalo pejorativnom opisu bliskom Norah Jones koje kaže ‘čujete jednu pjesmu, čuli ste ih sve’.

Nema sumnje da je Knopfler svoj status vrsnog gitarista i vrsnog pripovjedača odavno opravdano zaslužio, no pogledamo li njegove prethodne solo uratke primijetit ćemo kako je sve više, sve duže i sve očitije ‘zaglavljen’ u svom poznatom okruženju gdje pjesme nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu.

Novih ideja nema, stare se vrte ukrug do iznemoglosti, a njegova ‘keltska americana’ najčešće je nenadahnuta i šablonska. “Shangri-La” i “Kill to Get Crimson” bili su slabi albumi bez onog pravog žara i očekivane čarolije, “Get Lucky” donekle je vratio nadu, a dvostruki “Privateering” bio je nakrcan s dovoljno pjesama da si svatko sastavi jedan disk po vlastitom izboru. S novim albumom “Tracker” pitat ćete se kako je moguće da je opet ostao bez poticajne sredine i inspiracije.Uz ime Marka Knopflera prvo ćete povezati gitaru, no gitara je ovdje u sporednoj ulozi i tek povremeno nenametljivo proviri puštajući ostatak benda da zablista. Neprirodne melodije pjesama forsirane su tek toliko da se stihovi ne pretvore u recitiranje, aranžmani su mlaki i nemaštoviti te najčešće podsjećaju na već odavno poznato i poslušano. Za desetak godina pustit ćete nekome nešto Knopflerovo, a ta osoba neće biti sigurna sluša li, primjerice, “Mighty Man” s ovog albuma ili “The Fish and the Bird” s “Kill to get Crimson”. Sluša li “Basil” ili “So Far from the Clyde”… I što je još gore, uopće joj neće biti bitno.

Jedina pjesma koja doista odskače od sveukupnog ugođaja je najavni singl “Beryl” koju je lako povezati s najboljim danima Dire Straitsa. Čini se kako je i sam Knopfler svjestan na što podsjeća, a kako od vremena Straitsa bježi kao vrag od tamjana – odlučio ju je brže-bolje naprasno prekinuti nakon jedva tri minute, da se kojim slučajem ne bi zanio i ‘razmahao’ sa solažom. Ako na koncertima promotivne turneje ne zasvira “Sultans of Swing”, barem ima dobar izgovor zašto to (ne)radi.

Dodamo li tome “Broken Bones“, posvetu JJ Caleu, koja će vas i podsjetiti na “Cajun Moon” legendarnog Okiea, zatim “Lights of Taormina” i “Silver Eagle” napisane za vrijeme zajedničke turneje s Bobom Dylanom (od kojih prva znatno podsjeća na najmanje tri Dylanove pjesme, te jedan hit Krisa Kristoffersona), “Skydiver” koja ima određenu ‘St. Pepper’s’ vibru, čini se kako Knopfler i dalje u glazbenom smislu bezidejno luta jedva na granici prosjeka. Jednostavno nedostaje ona lakoća i simbioza glazbe i teksta.

Uvijek treba napomenuti i naglasiti da je Knopfler s godinama tekstove svojih pjesama izbrusio do savršenstva, no ako je fokus s pragova gitare preusmjerio na olovku i papir, možda bi najbezbolnije rješenje bilo objaviti zbirku pjesama.