Očekivanja (pre)velika, rezultat prosječan

    2790

    The Dead Weather

    Horehound

    Datum izdanja: 24.07.2009.

    Izdavač: Third Man Records / Menart

    Žanr: Blues, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. 60 Feet Tall
    2. Hang You From The Heavens
    3. I Cut Like A Buffalo
    4. So Far From Your Weapon
    5. Treat Me Like Your Mother
    6. Rocking Horse
    7. New Pony
    8. Bone House
    9. 3 Birds
    10. No Hassle Night
    11. Will There Be Enough Water?

    I dok Meg White još muku muči s raznim fobijama od javnih nastupa nakon njenog ‘filmića’ (istog sadržaja kao i Severinin) koji je procurio u javnost, njen partner u bendu praši sve u šesnaest, ne gubeći niti trenutak slobodnog vremena, producirajući albume drugih izvođača, izmišljajući supergrupe, a povremeno ima i neke svoje solo izlete, posebno kada je film u pitanju.

    The Dead Weather se čini logičnim slijedom događaja, budući da su The White Stripes na dugogodišnjem odmoru, a bilo bi preforsirano da The Raconteursi izdaju novi album samo godinu dana nakon odličnog “Consoler Of The Lonely“.

    Uz to svakako treba napomenuti da je Jack White već godinama u vrlo dobrim odnosima s mnogim glazbenicima pa nije bilo bed skupiti neke od njih na jednom mjestu i uživati u zajedničkim svirkama, a na jednom takvom sessionu nastao je i ovaj bend koji je u startu zaintrigirao same članove zbog čega su odlučili nastaviti priču o novoj supergrupi.

    Za ovu prigodu, White je sebe stavio u drugi, možda čak i u treći plan, prepustio je ostatku ekipe glavne uloge, prvenstveno frontmenici The Killsa Alison Mosshart koja je sudjelovala u pisanju gotovo svih pjesama, što sama, što s ostatkom benda, a uz to i sigurno predvodi vokalne dionice na albumu.

    Muziku podržava

    Osim nje, tu je već pomalo neizbježni Jack Lawrence (The Raconteurs, The Greenhornes…) na basu, Dean Fertita (svirao u mnogim bendovima, najupečatljiviji Queens of the Stone Age) na gitarama i svim mogućim klavijaturama, dok je Jack preuzeo ulogu bubnjara da probudi staru ljubav iz ranijih dana glazbene karijere uz neizbježno povremeno pjevanje.

    Svi članovi ove supergrupe su unijeli nešto svoje u zvuk The Dead Weathera s time da su ga i uvelike razvili i orijentirali k psihodeličnijim mračnijim temama koje su obogaćene bljeskovima gitarskih riffova s prijelaza ’60-ih. u ’70-e. prošlog stoljeća. Tu se ponovno pokazuje sve veća Whiteova fascinacija Led Zeppelinima, kao što se to jasno moglo čuti i na zadnjim albumima The White Stripesa i The Raconteursa.

    Horehound” je prepun bluesiranih hard rock riffova isprepletenih s atmosferom močvarnih zabiti srednjeg dijela SAD-a, uz povremeno pretjeranu dozu psihodelije koja (pre)često uništava osnovnu melodijsku strukturu skladbi. Cjelokupna se situacija još više zakomplicirava s mnogim (gotovo jazzerskim) improvizacijama kojima gotovo i ne vidim smisao jer dodatno ruše bučni zvučni zid (najbolji primjer u pjesmi “I Cut Like A Buffalo“).

    Odbacivši pop melodije kojima teže The Raconteursi i ponekad vrlo živahne teme bijelo-crveno-crnog dua, White se skroz navukao na tamu i njome opčinio ostatak benda pa je cijeli “Horehound” previše u crnim tonovima, što u vizualnom dijelu, a što u samom glazbenom.

    Povremeno ova ‘super-četvorka’ iznjedruje vrhunske stvari, poput frenetičnog najavnog singla “Hang You From The Heavens” koja uvelike podsjeća na posljednje radove Whiteovih drugih projekata, hipnotičke “So Far From Your Weapon” ili razigranog instrumentala “3 Birds“, ali općenito, to je ipak jedan prosječan album nadprosječnih glazbenika od kojih se očekivalo mnogo više od čistog rockijanja bez nekih jasnih granica.

    Naviknut na bolje stvari od Jacka Whitea, ovaj album mu neću uzeti previše za zlo jer je jasno da mu je to tek nova zanimacija, budući da ima pregršt ideja i slobodnog vremena kojeg ne zna kako iskoristiti.

    Kemija među članovima benda je neminovna, osjeća se u svakoj pjesmi da svi dišu istim plućima, ali ipak je zvuk malo previše isforsiran i u većem dijelu nedovoljno prirodan što je i glavna mana albumu jer nema one svježine koje ovi genijalci posjeduju u svojim originalnim bendovima.

    “Horehound” je definitvno malo razočaranje, ali kako ova skupina ljudi uvijek radi velike stvari, tako i nije pretjerano loš album, već spada u kategoriju slabijih albuma dotičnih, što je još uvijek debelo iznad mnogih wannabe rockera… Da su sessioni trajali duže od dva i pol tjedana, možda bi dobili novo veličanstvo od albuma, ali ovako je to ipak samo prosjek.

    Muziku podržava