Očekivali više, dobili manje

U godini 2007. dobili smo nekoliko vrsnih pop albuma koji se svojom kvalitetom izdižu od hrvatskog prosjeka; prvenstveno tu mislim na povratnički album Jinxa, a zatim i albume Beluhana, Flyera i Quasarra. Kako se Batida uklapa u tu priču? Teško ili nikako…

OK, malo je nezahvalno stavljati sve njih u isti koš, ali, kako smo mala nacija s ne pretjerano velikom glazbenom produkcijom, tako se mora spajati okvirno iste žanrove na jedan kup, pa iz tog razloga Batida postaje slabija (mogu reći i dosadnija) od ostalih spomenutih izvođača.

Glavna odlika Batide su (polu)akustični pop pjesmuljci zapakirani uz tonove bossanove, tropicalie i brasiliane, a sve ne bi bilo toliko loše da se već nakon uvodnih par pjesama ne osjeti zamor i recikliranje istih tonova i melodija. Šteta, jer su s nekoliko najavnih singlova obećavali mnogo više…

Batida se okupila početkom 2004., a tijekom godina su često mijenjali članove. Gazda u bendu je Milton, a sa Ziz se izmjenjuje u pjevanju. Baš u tom dijelu ima i najviše primjedbi jer je većina pjesama otpjevana s pola glasa, prenježno i premonotono, jednostavno neuvjerljivo.

Ritam pjesama je dosta ujednačen i malo promjenjiv kod ‘bržih’ i ‘laganijih’ pjesama. Cijeli album je osmišljen kao odnos muškarca i žene kroz period od 24 sata, odnosno jedan dan, pa bi i u tom vidu trebalo u nekim trenucima više ‘požestiti’ određene dijelove jer nije sve idilično, lijepo i mirno kao što bi se dalo naslutiti iz Batidinih tonova…

Vrhunac albuma u negativnom smislu je svakako stravična “Deportivo“, svojevrsna himna nogometnom klubu iz La Coruña. Ova pjesma je zasigurno promašaj godine iz 101 razloga, a pošto nemam previše vremena, objasnit ću ih nekoliko… Pjesma je mlaka i nikakvog himničnog karaktera, pa ne znam kako bi moglo povući navijače, a kamoli igrače da se podignu iz sivila u koji je taj klub zapao zadnjih godina.

Najsmješnije je što su se odlučili napraviti himnu za španjolski klub, a bilo bi im bolje da su napravili Međimurje ili Pulu (ili bilo koji drugi manje popularan hrvatski klub) gdje bi ih puno više cijenili…

Dosad sam nabrajao samo negativne osobine Batide i albuma “Još jedan dan“, a sad ću probati reći par pozitivnih. Batida je donijela jedan malo drugačiji, da kažem noviji zvuk u hrvatsku pop glazbu što je svakako za pohvaliti, makar nisu uspjeli do kraja izreći zamišljeno.

Upotrijebivši mnoge instrumente koji se rijetko koriste, poput samba zviždaljke, kontrabasa i fagota, pokazuju da se ne ograničavaju na standarde naše estrade, već da pokušavaju istraživati i koristiti nešto ‘udaljeniji’ instrumentarij da što bolje pogode atmosferu pjesama.

Album je već donio nekoliko pjesama koje su upale u uho slušateljima poput “Drž’ se“, ali to je i neki maksimum benda zasad. Trebaju još dosta raditi na sebi da bi postigli uspjehe prije navedenih bendova kojima bih mogao još nadodati Yammat, Detour i Svadbas. Nažalost, Batida je na začelju te kolone, što ne mora značiti da se već sljedećim albumima neće pomaknuti prema naprijed.

Moram priznati da mi je uvijek drago poslušati kvalitetan uradak domaće proizvodnje jer me svaki put podsjeti da ne moramo baš biti na samoj periferiji glazbene industrije. “Još jedan dan” nije uspio popratiti nekoliko najavnih singlova čime me razočarao, a tijekom cijelog albuma treba još više poraditi na ritmičnosti pjesama da se razbije monotonija koja se stječe već nakon nekoliko skladbi.