Očaravajući košmar svijesti

Život kao podijeljen u paletu crnih tonova – u zraku se osjeti neizvjesnost, svaki trzaj potencijalan je izlet u potpuni emotivni slom ili nestajanje; tanka nit koja prijeti popustiti pod teretom hermetički zatvorenih osjećaja.

Portishead na svom ‘trećem’ remek-djelu nešto su dinamičniji; prepoznatljivi ‘noir’ zvuk, sanjiv i paranoidan, uz usporenu ritam-sekciju i dalje informira njihov opus, uz dašak ubrzanosti koja se pojavljuje i nestaje kroz ovu mračnu cjelinu, upotpunjujući efekt dvosmislenog – ‘crno’ kao beznađe i ‘crno’ kao tračak svjetla.

Dok nas otuđena melodija drži na mjestu potpuno paralizirajući tijelo, osjetila s punom pažnjom istovremeno prate svaki takt, svaku nadogradnju – teme “The Rip“, “We Carry On“, “Small“, brutalna “Machine Gun“, a posebno završna “Threads“, čine seriju grčevitih trenutaka u kojima smo zarobljeni dok nas iste nemilice prožimaju adrenalinom i bolnom neizvjesnošću.

Beth Gibbons ostvarila je još jednu impresivnu ulogu emotivno rastrgane žene koja bespomoćno stoji pred zidom. Njezin krhki glasić vječito erotičan i neodoljiv u okršaju je s nemilordnim zvučnim varijacijama tog zida, odražavajući upornost i emotivnu borbu sa svojim unutrašnjim demonima – gušeći vlastiti krik, otpjevat će stih nemoćna pred razmišljanjima o prekidu ili nastavku ljubavne veze – “I don’t know what have I done to deserve you? – I don’t know what I’ll do without you” (“Nylon Smile“) ili dočarati ubojit početak pjesme “Magic Doors” stihom “I can’t deny what I’ve become – I’m just emotionally undone” – tek nakratko odupirući se udarcima depresije u optimističnijem, fluidnom nastavku zvanom “Deep Water“.

Sve ove crtice iz pojedinih tema možda su samo odraz nečije turobne kreativnosti, ali ostaje efekt realnog stanja stvari – ljudi kao kompliciranih bića s vrlo krhkim stanjem svijesti.

Pokušavajući dočarati ovu cjelinu bilo kakvim konkretnijim riječima, prisjetio sam se priče o ženi s poremećajem osobnosti – čuvene ‘Sybil’ u kojoj pratimo traumatiziranu dušu sa čitavim nizom drugih karakternih lica. Poput ‘Sybil’, Beth Gibbons kroz novih 11 epizoda Portishead, prostor ustupa istraživanju vlastitih kutaka bizarne mašte, gdje istovremeno prevladava osjećaj straha od zatvorenog i otvorenog prostora.

“Third” ima tu snagu motivacije – da se zapitamo leži li u nama neko ‘treće’ biće od onog za koje smatramo da jesmo; osjećajima, razumom ili percepcijom.