Obratite pozornost na ovog momka

    1116

    Willy Mason

    If The Ocean Gets Rough

    Datum izdanja: 05.03.2007.

    Izdavač: Virgin / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Gotta Keep Walking
    2. The World That I Wanted
    3. We Can Be Strong
    4. Save Myself
    5. I Can’t Sleep
    6. Riptide
    7. When The River Moves On
    8. If The Ocean Gets Rough
    9. Simple Town
    10. The End Of The Race
    11. When The Leaves Have Fallen

    Ako ste do sada čuli za Willyja Masona onda znate i nekoliko neizbježnih rečenica prilikom opisa njegove glazbe, a kojima ni ja ne mogu pobjeći. Willy Mason ima glas poput Johnnyja Casha, a trudi se pisati pjesme poput Boba Dylana. Njegova glazba je akustični američki folk, no osjeti se i prizvuk indie rocka (post grungea – ah te kritičarske složenice, ali ponekad možda i uspiju pomoći u davanju ideje o čemu se tu radi) u čije je vrijeme odrastao (i još raste).

    Willy Mason ima 22 godine i dolazi s otoka Martha’s Vineyard u Massachutesu, SAD. “If The Ocean Gets Rough” je njegov drugi album.

    Prilikom izlaska njegovog debuta “Where The Humans Eat” većina osvrta se pitala kako je moguće da momak od 19 godina ima glas koji posjeduje boju, ali i zrelost od (barem) tridesetogodišnjaka. Drugi album nastavlja gdje je prvi stao.

    S pjesmama o lutanju, oceanu, ruralnoj Americi i prijateljstvu, kao i instrumentima među kojima su i harmonika, violina i mandolina, Willy je potpuno uronjen u tradiciju američkih folk pjevača. Pri tome on ne zvuči kao netko tko pokušava oponašati taj stari, no uvijek vitalni stil, već mu on prirodno pristaje. Također, stihovi mu sadrže dovoljno oznaka vremena u kojem živimo, pa ni oni ne zvuče zastarjelo .

    Muziku podržava

    Ono što Willyu nedostaje je malo oštrine. Ne mislim pri tome kako treba opaliti po distorziranim gitarama i bubnjevima, nego prvenstveno na stil pjevanja. Folk pjevači (američki) od Woodyja Guthrieja, Johnnyja Casha, Boba Dylana, do Brucea Springsteena, su znali samo uz pomoć akustičnih instrumenata pjesmu otpjevati na takav način da ona zvuči glasnije od bilo kakve pirotehničke buke.

    Ponekad bi gotovo šaputali, a svejedno bi im se u glasu osjetila odrješitost, bijes, ponos ili bilo koja druga emocija koja bi za sobom povukla i nas slušatelje. Willy je previše miran, sjetan ako hoćete, a u grlu posjeduje moćno oružje.

    No, još je mlad. S glasom kojim kad progovori može zaokupiti bilo čiju pažnju i pjesmama poput “Save Myself” i “The End Of The Race” koje pokazuju da već ima i zavidan skladateljski talent, od kojeg bi mogao živjeti i da ne pjeva, Mason nam definitivno daje dobru prognozu za budućnost.

    Ako se nastavi razvijati – a s obzirom da zvuči zrelije nego što su zvučali mnogi veliki kantautori kad su bili njegovih godina, vjerujem da hoće – od Willyja možemo očekivati velike stvari. Sretno.

    Muziku podržava