O lijepa, o slatka, o divna depresijo

Kao člana skupine Stiltskin, s kojom je 1994. godine objavio album “The Mind’s Eye”, ili kao solo izvođača, teško da bi se netko ozbiljnije prisjetio škotskog muzičara Raya Wilsona. No, podatak da je tri godine kasnije, 1997., snimio album “Calling All Stations” s Genesis, bitno mijenja stanje stvari, pa je u tom pravcu rađena i promocija njegovog novog uratka.

Koja mu, nadam se, nakon ovog albuma više neće trebati. Barem ne ona fokusirana na Raya kao ex-Genesis membera. Naime, “She” je sofisticirani, predivno posložen album, koji u svojoj psihodeličnoj depresivnosti utjelovljuje progresivni, s jakim utjecajem modern i retro rocka.

Izuzetno puno emocija unešeno je u svaku od dvanaest pjesama koje se nalaze na albumu, i u njima se uz fantastičan, osjećajan, sjetan, ali ponegdje i odrješitiji, snažniji vokal, posebno ističu hard rockerske gitare, koje se u dosta navrata spuštaju u akustične, ali i distorziranije varijante.

Također, pjesme su poprilično strukturalne, a u ritmičkoj formi variraju između baladnih i srednjeritmičnih, mada ne bježe niti od odgovornosti prema ljubiteljima bržeg, odnosno oštrijeg sounda. Posebna je priča gotovo savršeno odrađen aranžerski dio, uz kojeg je usko vezana klinički čista produkcija, rađena u Wilson/ Peter Wolf korporaciji.

Najbolja pjesma je balada “Lemon Yellow Song“, inače već drugi singl i prvotno planirani naslov albuma, koju otvaraju akustične gitare, a u njezinoj prebogatoj melodičnosti u prvi plan izbijaju gitaristički riffovi, umjerene solaže, te gudačke izvedbe.

“Taking Time” je snažna, psihodelična balada s depresivnim vokalom, distorziranijim gitarama i string aranžmanima, ali i zanimljivom, pesimistički-apokaliptičnom naratorskom odjavom poznatog “Woe to you oh Earth and Sea, for the Devil sends the Beast with wrath…“, teksta, muzički najpoznatijeg po vezi s Iron Maidenovom pločom “The Number Of The Beast”.

Jednako dobra je i naslovna kompozicija “She”, prvi singl, umjereno brza rock stvar, u kojoj je ‘posuđeno’ malo new wave – pop ideologije. Nekako rockerski najmodernija čini mi se “Wake Up Your Mind“, također pjesma srednje brzine, zborskog pjevanja ali i malčice grunge feelinga.

Novu lijepu baladu “Constantly Reminded“, uza sve navedeno odlikuju najutjecajnije gudačke izvedbe, te puno akustičnih piano i gitarističkih dijelova. Dvije najžešće pjesme, ako se takvima mogu nazvati, su “Fame“, u kojoj su pridodani female vokali, te odjavna “Better Luck Next Time“. Uključujući i preostale, ništa ili tek nešto slabije pjesme, o ovom se albumu, harmoničnoj cjelini bez slabe točke, komotno može govoriti isključivo u superlativima.

Cjelini koja mene podsjeća na lanjski album Stevea Thornea “Emotional Creatures: Part One“, i koja bi Raya Wilsona napokon mogla izbaciti iz Genesisove sjene. Ovim je albumom, na kojem je autor najvećeg broja pjesama, to apsolutno zaslužio.