Nužan je povratak korijenima

“Danas kao osmočlana vokalna skupina Putokazi i na ‘Mjesecu’ pokazuju inovativnost, hrabrost i viziju tako rijetku na domaćoj sceni. Glazba koju proizvode, uz iznimno razrađene vizuale i scenski nastup, vrlo lako može postati naš najjači izvozni kulturni proizvod i za Europu i za SAD i za Daleki istok” moguće je pročitati u propagandnim materijalima grupe Putokazi povodom izdavanja njihova albuma “Mjesec“, inače prvijenca za Dallas Records.

I to je točno, inovativnosti, hrabrosti i vizije im doista ne
nedostaje, baš nikome tko je u tom društvu, od članova benda do
producenata i tako dalje.

I stvarno, bend zaslužuje peticu za smjelost, odvažnost, nepodilaženje jeftinim i banalnim rješenjima te želju da zvuk dobije svoju vizualnu nadgradnju. Međutim, “Mjesec” je prilično pretenciozno djelo koje nažalost dobrano pati od nedostatka dubine i uvjerljivosti te meandrira između postavljenih ciljeva koje žele ispuniti. Kao da kažu ‘A sad ćemo malo zvučati ovako’, zatim nakon nekoliko minuta ‘A sada malo onako’.

Cilj Putokaza nije sporan – oni žele zazvučati pomalo utopistički, s jednom nogom na etno teritoriju, a drugom u moru synthesizera i kompjutorskih zvukova (trip hop, itd). Taj koncept je legitiman, štoviše poznati su izvođači koji su, što u pojedinim pjesmama, a što u čitavim albumima, pokazali da je na taj način moguće stvoriti djela iznimne ljepote i bezvremenosti.

Pri tom su na umu album Davida Crosbya “If I Could Only Remember My Name” (koji je spojio hippie utopizam sa slobodnijim jazz formama), stvar “Cool Cool Water” The Beach Boysa (synthovi + višeglasje = kreativno obilje), Pink Floyd (pjesma “Echoes”, između ostalih) “To The Last Whale” Crosbya i Nasha, a i Van Morrison je načinio nekoliko dobrih albuma povezujući kompleksne vokalne aranžmane s podjednako zahtjevnim instrumentalnim strukturama (album “Common One” kao dobar primjer) u cilju stvaranja spiritualne glazbene slike s nešto mističnih začina. Drugi izvor inspiracije za društvo iz Putokaza je nešto što se zove žensko pismo: pri čemu se kao daljnji rođak onoga što Putokazi žele raditi može smatrati duet Joan Baez i Joni Mitchell “Dida” (takvih primjera ima još).

S “Mjesecom” je problem što je koncept i ideja daleko ispred empatije za sam materijal. Prijelazi iz prvih u druga suzvučja su izvedeni pomalo lobotomijski. Nekako se nameće pitanje žele li to izvođači(ce) uopće pjevati, odnosno svirati te producirati.

Moguće je shvatiti ciljeve ovog projekta, ali preslušavanje ovog albuma ne pobuđuje emocije kakve bi trebao. Štoviše, lako je naći momente kada slušatelj shvaća što Putokazi žele reći, ali doživljava da se nisu baš najbolje izrazili. U 60 i kusur minuta i 14 pjesama (plus jedna bonus) moguće je iscijediti otprilike pola pa da se dobije vrlo dobar album koji je možda vremenski prekratak, ali ispunjava svoju misiju postojanja na ovom planetu (“Tu sam“, obrada Videosexa “Laughter Of King Dada“, “Vodena“, “Sam“, “Lunin NumiNei” i još pokoja). Ovako, treba imati živaca probijati se kroz promašaje da bi se došlo do pogodaka. Ali opet, barem ih ima.

Na “Mjesecu” je vidljivo golim okom da je okupljena talentirana ekipa, koja je spremna mnogo toga dati i otpjevati, ali stječe se dojam da bi se trebalo dogovoriti oko toga koji žanr muzike najbolje osjećaju.