Nu-metal povratak u čudnim vremenima

    1014

    Spineshank

    Anger Denial Acceptance

    Datum izdanja: 18.06.2012.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Metalcore

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. After the End
    2. Nothing Left for Me
    3. Anger Denial Acceptance
    4. I Want You to Know
    5. Murder Suicide
    6. The Endless Disconnect
    7. I Am Damage
    8. Ploratio Morbus
    9. Everything Everyone Everywhere Ends
    10. The Reckoning
    11. God Complex (Anger)
    12. Motive Method Opportunity (Denial)
    13. Exit Wound (Acceptance)

    Nisam točno siguran zašto, kako i za koga su se vratili Spineshank. Za koje to tržište, za koju to točno publiku? Za fanove?!

    Mislim, “The Height of Callousness” mi je definitivno bio simpatičan i
    bombastičan album tamo 2000., nakon njega uslijedio je pad cijele scene,
    a reunioni su za sada ipak rezervirani za malo veće njuške.Unatoč svemu, Spineshank su osjetili da tu negdje ima prostora i za njih, da kolač ipak nije skroz oglodan i da bi rezultat trogodišnjeg rada – album “Anger Denial Acceptance” – trebao vratiti vjeru u ovaj bend i njihov zvuk. Sve skupa jako smrdi i ostavlja mi upitnike nad glavom. Ali, čak unatoč svemu tome – ovaj album vratio me desetak godina natrag i ponudio nekoliko pjesama koje donekle izvlače ukupni dojam. Da ne kažem – i smisao.

    Prvo slušanje uporno mi je vrištalo u uho ‘dosadno, predvidljivo, reciklirano’, pa je svaka pjesma (posebno “After the End” i najavna “Murder Suicide“) bila umjetna žestina koja služi samo kako bi nas dovela do izlizanih melodičnih refrena.

    Muziku podržava

    Ipak, osim tih fillera koji čine većinu albuma, nakon nekoliko slušanja dogodi se da Spineshank ponudi nešto – zanimljivo. Recimo, čim su pjesmu produžili na iznad pet minuta, “Anger Denial Acceptance” zvuči dobro i raznoliko (uključuje slayerovski zli riff s recitiranim manifestom). “I Am Damage” možda je najžešća stvar koju su ikada napisali, pa je svojom sirovošću i bubnjevima podsjetila na prvi album Slipknota. Ništa manje žestoka nije ni kaotična “The Reckoning“.

    Moćni headbang prikazan je na “Everything Everyone Everywhere Ends“, a za kraj su ostavili trilogiju pjesama koje zajedno tvore ime albuma. Prva je ultimativno brza, druga skroz tiha i lagana (čak i klavir), a zadnja depresivna power baladica za kraj svega.

    Definitivno se vidi da su totalno napustili industrial primjese i futurističku produkciju i temu s “New Disease” ili “Sinthetic”, te sve pretvorili samo u metalcore nastavak Santosovog Silent Civiliana. S nekoliko ultražestokih trenutaka i nekoliko melodičnih dijelova koji nisu bili samo šlag na isforsiranim riffovima, Spineshank je napravio jedan od najčudnijih povrataka iz vremena koja su i mene podosta formirala. Nekako nemam snage ni za shvaćanje, ni za hvaljenje, ni za vrijeđanje, već samo za okrenuti novi list i nastaviti dalje…

    0 Shares
    Muziku podržava