Novootkrivene snimke jednog od najlegendarnijih jazz-bendova!

    1812

    Charles Mingus Sextet with Eric Dolphy

    Cornell 1964

    Live

    Datum izdanja: 13.01.2008.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Jazz

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Opening
    2. ATFW You
    3. Sophisticated Lady
    4. Fables of Faubus
    5. Orange was the Colour of her Dress, Then Blue Silk
    6. Take The ‘A’ Train
    1. Meditations
    2. So Long, Eric
    3. When Irish Eyes Are Smiling
    4. Jitterbug Waltz

    Najnasilniji bandleader u povijesti jazza; najplodniji američki skladatelj; beskrajno suptilni poet na granici mentalnog rasapa; jedan od najgenijalnijih basista i kompozitora čitavog jazza; ovisnik o ženama, pijankama i alkoholu; golemi agresivac pred kojim su strepili svi, od radijskih urednika do promotora…

    Koliko god sve ove natuknice izgledale međusobno poprilično protivne, one ipak ukazuju na jednu jedinu osobu, koju će bez greške prepoznati čak i površniji pratitelji jazza.

    Riječ je, dakako, o kontrabasistu Charlesu Mingusu (1922-1979). Vijest pak da je neugasiva Mingusova udovica Sue u arhivama pronašla nikad objavljene snimke možda i najcjenjenijeg (a svakako najlegendarnijeg) Mingusova benda – seksteta s Ericom Dolphyem iz 1964. – u jazz univerzumu uistinu ima značaj koji bi u znanstvenoj sferi proizveo pronalazak nepoznatih nacrta Nikole Tesle.

    Ukoliko vam se analogija s genijem iz Smiljana čini pretjerana, valja ukazati na to da Mingus u suvremenom jazzu uistinu predstavlja isto što i Tesla u kontekstu suvremene civilizacije: definitivni iskorak naprijed, nakon kojeg više nema natrag – ali s dubokom sviješću, ukorijenjenošću i prožimanjem sa svime što se događalo prije njega.

    Muziku podržava

    Jednako kao što je Tesla s poštovanjem govorio o genezi znanosti što mu je prethodila (nepatvoreno se klanjajući, primjerice, ‘genijalnim konceptima druge industrijske revolucije’) tako je i Mingus bio sasvim prekaljen i oduševljen nasljeđem jazza u liku npr. Ellingtona, Goodmana i Tatuma: znakovita je njegova izjava kako mu je primarna želja oduvijek bila ‘to swing like hell’, pa tek onda sve ostalo.

    Pritom ne smije zavarati činjenica što Mingusova glazba danas ne zvuči ni izdaleka onoliko ikonoklastično koliko je to bio Ornetteov proto-free ili Coltraneov uzlet u šezdesetima, o Brötzmannu ili Tayloru da ni ne govorimo. Golemi značaj Mingusova opusa i leži baš u tome što, bez ikakve sumnje, predstavlja jednu od najvažnijih – ako ne i odlučnu! – premosnicu od tradicionalnog jazza prema totalnoj avangardi.

    Razlazi s kanoniziranim jazz-formama, radikalni kakvi su bili, teško da bi uopće bili mogući bez Mingusova manijakalnog rada; riječ je, naime, o tome da je ovaj (u svakom smislu) golemi kontrabasist, kao i Tesla u znanosti, svoje neumitne progresije stvarao imajući pritom na umu svu onu tradiciju iz koje je ponikao i koju je sada ostavljao iza sebe; a takva do kraja utemeljena vizija, po kojoj mu je u historiji jazza ravan tek Thelonious Monk, predstavljala je upravo ono prijeko potrebno pročišćenje nakon kojeg će mladi geniji moći krenuti u naoko nemogućim smjerovima (koje, nota bene, u prvo vrijeme neće razumjeti ni sam Mingus).

    Glazbenih argumenata u prilog navedenoj tvrdnji ovaj je iznimni glazbenik ostavio čitavo mnoštvo – od svepoznatih albuma “Pitecantropus Erectus” i “Ah Um” nadalje.

    Ipak, čini se kako navedene prometejske vrline ni jedan od brojnih Mingusovih sastava ne predstavlja u tolikoj mjeri jasno i potpuno kao kozmički sekstet, koji svoj istinski legendarni status duguje dijelom i svojoj kratkotrajnosti – Mingus ga je okupio za europsku turneju 1964. godine, nakon koje će se bend zauvijek raspasti, prije svega zbog nevjerojatno preuranjene Dolphyeve smrti niti tri mjeseca kasnije uslijed nikad dijagnosticiranog dijabetesa (!).

    Drugi faktor je činjenica da je od ovog izvanserijskog benda ostao svega nevelik broj snimki, od kojih je najpoznatiji “The Town Hall Concert”, gdje je bend prvi puta predstavljen javnosti. Ili se barem tako mislilo.

    Album pred vama, naime, donosi prvi službeni koncert seksteta uopće, što se odigrao u američkom koledžu Cornell, 18. ožujka 1964. godine – svojevrsna generalna proba za koncert u Town Hallu, lansirnu rampu za Skandinaviju, Beneluks, Njemačku i Francusku.

    Drugim riječima, ovaj nikad znani dragulj iz arhiva udovice Mingus pokazuje nam sve kasnije udarne skladbe seksteta u premijernom izdanju, što je privilegij bez premca – jer, tu su i “Meditations” (na nekim pločama nazvana “Meditations on Integration”) “So Long, Eric” (posveta Dolphyu koji je nakon turneje trebao ostati u Europi), ali i golema orkestracija legendarne “Fables of Faubus” (izvorno objavljene na “Ah Um” 1959., koja se ovdje pojavljuje u gotovo polusatnoj verziji, uzimajući mjeru tadašnjem rasističkom guverneru Arkansasa, Orvalu Faubusu).

    Mingusova solo-obrada Ellingtonove “Sophisticated Lady” također je bila česta na repertoaru, dok je briljantan i silovit solopijanista Jakia Byarda “ATFW You” – posveta Artu Tatumu i Fatsu Walleru – postao gotovo redoviti početni broj na koncertima seksteta.

    Kad još tomu dodate da ovo dvostruko izdanje donosi i dva istinska unikata – tradicional “When Irish Eyes Are Smiling” (blagdan svetog Patricka padao je dan prije koncerta!) i jedini ikad zabilježeni snimak Mingusove obrade Wallerova “Jitterbug Waltza” – sve je jasno: “Cornell 1964.” jednostavno se mora imati. Riječ je o historijskom dokumentu par exellance, svjedočanstvu o početnoj fazi razvoja jednog od najizuzetnijih sastava čitavog jazza, ali – srećom – ne samo o tome.

    Kvalitativni doseg “Cornella” nadmašuje mnoge kasnije snimke seksteta, hvatajući članove sastava u onom rijetkom trenutku krajnjeg kreativnog uzbuđenja glazbenika koji znaju da su na pragu nečeg bitnog, što će tek objaviti urbi et orbi.

    Ovaj ushićeni intenzitet prožima čitavu snimku, bilo da je riječ o propelerskoj energiji Dannya Richmonda, neugasivoj žovijalnosti fantastičnog (i nedovoljno cijenjenog!) Jakia Byarda, ili eterealnim, celestijalnim proslovima maestralnog Dolphya. Nad svima njima lebdi rijetko opušten duh inače maksimalno prijekog vođe sastava, koji golemim tonovima i fantastičnim swinganjem tjera sastav do krajnjih granica, ne gurajući se – međutim – nigdje u prvi plan.

    Iznimna izbalansiranost cjeline daje dodatnu energiju ionako fascinantnim Mingusovim zgusnutim strukturama. Njegovo kalemljenje super-neočekivanih niti u duboko shvaćene, profinjeno koncipirane obrasce bluesa, swinga, ragtimea, dixielanda, vodvilja i bopa, uz genijalne i čak apsurdno humorne interludije, dušu je dalo za veće sastave s mnoštvom tekstura i boja (što potvrđuje i još jedan ultimativni Mingusov album, “Black Saint and a Sinner Lady”, snimljen niti godinu ranije).

    Ovaj disk objedinjuje apsolutno sve vrline takvog pristupa – već i Byardov uvodni solo jasno daje do znanja koliko ljepote postoji u izgradnji novog svijeta na svim vrlinama staroga; ideja koje se vrijedi prisjetiti u vremenu čiji duh kao da očajnički želi prestići samog sebe.

    Postava: Charles Mingus – bas, Eric Dolphy – puhaći instrumenti, Jaki Byard – klavir, Dannie Richmond – bubnjevi, Johnny Coles – truba, Clifford Jordan – saksofoni.

    Muziku podržava