Novi pucanj revolucije

Damir Avdić a.k.a. Diplomatz ponovno ispucava bijesne riffove i još bjesnije tekstove koji opisuju regionalnu situaciju zadnjih dvadesetak godina unatrag.

Gledajući danas alternativnu scenu na prostorima bivše Jugoslavije, ne mogu se oteti dojmu da se događaju mnoge pozitivne stvari, nastalo je brdo bendova i autora koji imaju što za reći, koji su sposobni prodrmati rockersku publiku da smijeni narodnjake s ovih prostora. Neki su bolji, neki nešto slabiji, ali Avdić je definitivno jedan od predvodnika koji se ne libi ništa zatomiti, već vrlo ‘diplomatskim’ putem ispuca sve što ga tišti na srcu i duši.

Onaj tko se dosad nije upoznao s Avdićevim radom, krajnje je vrijeme da to napravi jer je njegov punkerski mentalitet odlično izbalansiran uz distorziranu gitaru i tekstove tako da pogađa svakim svojim stihom i tonom točno tamo gdje treba potpaljujući već ionako pošteno potpaljenu atmosferu. Ok, možda neke pjesme za nas i nisu toliko aktualne jer smo se odvojili iz bivše države, ali u BiH su svakodnevno trzavice koje smo i mi prolazili zbog različitih kultura, nacija i vjeroispovijesti u jednoj maloj državi.

Avdićeva poetika bi se mogla komentirati unedogled jer svaki tekst ima svoju težinu, svaki ima svoju priču s poukom kao da iz njega progovara neki revolucionar spreman predvoditi narodni puč.

“Umreži se” jedna je od najboljih na albumu jer je u njoj spojio opće popularni internetski servis popularno zvan ‘fejsač’ s ljudima koji smatraju da je dovoljno učlaniti se u jednu anti-nešto grupu i da će time iz fotelje toplog doma promijeniti svijet. Nažalost, to ne ide tako, treba se trgnuti, treba se boriti…

Naslovna “Život je raj” ima možda i najrazrađeniju glazbenu temu koja je psihodelično zarazna, a upotpunjena je mnogim kvalitetnim ‘mesom’ poput ”Život je ljubav, ali mi ne znamo da damo, samo da otmemo”. Život je raj… Mo’š si mislit.

“Imam dvadeset i dvije” je još jedna provokativna skladba u kojoj se opisuje gotovo tipičan život mladih koje ništa ne zanima i u redovitom govoru koriste psovke za komunikaciju. Refren ”Kad kažem jebo mater ja ne psujem ja samo tako pričam” toliko je prodoran da se odmah ureže u sjećanje nakon prvog preslušavanja.

Jasno se vidi da Avdić nije za nikakva međunarodna udruživanja, posebno što se regije tiče jer su prepreke nepremostive. Iz tog niza pjesama njegovi antiglobalistički stavovi su jasni i kao pravi punker u duši ne libi ih se izreći. Osim toga, muče ga još mnoge stvari koje govori možda na preizravan način, pa album svakako nije za slučajne slušatelje koji nisu navikli na toliku otvorenost nekog autora.

Gitara koja kao reže zrak odlično surađuje u doživljaju tekstova, pa bi bilo previše da bilo koja od njih dobije dodatni instrument osim Avdićevog ‘glavnog alata’. Dužina od dvanaest toliko brutalnih skladbi možda je trunčicu previše, posebno što ponekad malo zasmeta izrašpani Avdićev glas, ali sve pjesme su na svojem mjestu i ne znam koju bih izbacio da to moram.

“Život je raj” je još jedan dokaz koji ide u prilog Avdićevom pomalo kultnom statusu jer nastavlja točno tamo gdje je stao s prošlim albumom i tematski ga nije previše mijenjao jer ‘pobjedničkog konja’ ne treba mijenjati. Time sigurnim koracima korača prema jednoj od najosebujnijih persona kojoj je riječ jača od mača.

Za kraj sam ostavio definitivno najjaču pjesmu na albumu “Bratstvo i jedinstvo” koju neću komentirati već ću samo kopirati uvodne stihove da vidite o čemu je riječ ”Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva floora / u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima / na kojem od ta dva floora želiš da ti sviram / pičko jedna nostalgična / jebo ti Jugoslavija majku / jebo ti balkan beat majku / jebo ti regija majku, jebo ti Tito i oca i majku”.