Novi prilog za mit o Village Vanguardu?

“Live at the Village Vanguard”: malo je sintagmi u povijesti jazza koje bi imale takvu zvučnost i asocijativni potencijal. U pamćenju se odmah dade stvoriti čitav niz najrazličitijih glazbenika, značajnih koncerata i još značajnijih snimki – od skandala što se stvorio oko superkompleksnog ali beskrajno suptilnog jazza Coltranea i Dolphya, pa do zastrašujućih ljepota avangarde Alberta Aylera, primjerice.

No klub pokojnog Maxa Gordona ne bi imao takvu reputaciju samo zbog činjenice da su se u njemu odigravali prijelomni trenuci glazbe koju udomljava, još od 1935. godine. Ipak će prije biti da su mu status dale izvrsne svirke, koje su se eto baš tamo odigravale češće nego drugdje – ili se tako barem čini većini glazbenih poklonika.

Ovakva predodžba, dakako, zacijelo je u nekoj mjeri netočna, a samim time i nepravedna prema drugim klubovima (prije svega legendarnom “Five Spot Caféu”) – ali neupitno je da se u kolektivnoj svijesti publike upravo Village Vanguard povezuje s najvažnijim i najboljim koncertima. Toga su, izgleda, odavno postali svjesni i sami glazbenici: zašto bi, u protivnom, genijalni John Coltrane vlastitu snimku uživo iz 1966. nazvao, doslovno, “Live at the Village Vanguard Again!”?

Iz današnje optike, čini se je da ovakva perspektiva kultnog okupljališta na Sedmoj Aveniji-Jug br. 178 opravdana, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je ono jedino preživjelo sve potrese i preokrete od Drugog svjetskog rata naovamo; svi ostali veliki klubovi famoznog “njujorškog uličnog trokuta” postali su mit.

Stoga ne treba čuditi što su mediji 1998. godine apostrofirali činjenicu da je mladi klavirist Brad Mehldau svoj drugi live-album nazvao upravo “Live at the Village Vanguard”. Prefiks “The Art of the Trio 2” bio je, istina, dodan, ali nije bitno zamaglio činjenicu da je nepotpuno afirmirani glazbenik (istina, u neupitnom usponu) pri odabiru imena postupio prilično pretenciozno, stavljajući se implicitno uz bok veličinama uz koje nije bio izborio mjesto.

Deset godina kasnije, sve je sasvim drugačije: Mehldau se prometnuo u glazbenika kojem će svi, bez iznimke, priznati da je jedan od najzanimljivijih, najosobitijih i najpropulzivnijih protagonista svjetske jazz-scene.

Ovakva unisona percepcija osobito je prisutna otkako su objavljeni rezultati suradnje s Patom Methenyem, odlični albumi “Metheny/Mehldau” (2006.) i “Metheny Mehldau Quartet” (2007.), što su klaviristu donijeli sveopće priznanje. Priznanje nakon kojeg se mirno mogao vratiti na mjesto davne marketinške nezgrapnosti, u Village Vanguard.

Dakako da trapavi naslov od prije 10 godina nije glavni razlog snimanja novog koncerta na istom mjestu; to je prije svega sastav trija, s bubnjarom Jeffom Ballardom, kojeg na “The Art of Trio” snimkama nije bilo. Sasvim dovoljan razlog, u kombinaciji s dosegnutim Mehldauovim statusom.

Obrat situacije je, međutim, prilično interesantan, obzirom da se klavirist doima svjestan sitne pogreške s naslovom, pa svoj novi album, u trenutku nepatvorene slave, mimo svih očekivanja, naziva tek “Live” – izostavivši sasvim hagiografski toponim.

Dvostruki disk obuhvaća snimke napravljene u pet dana listopada 2006. godine i prilično je reprezentativan, asketskoj popratnoj knjižici usprkos. Idejna platforma izdanja očito je, naime, bila zorno prikazati sve Mehldauove fokuse – obrade jazz standarda, vlastite kompozicije, ali i prearanžiranje pop-rock standarda (što mu je svih ovih godina, čini se, ostalo pritajenom ali i stalnom strašću).

Pa ako “O Que Será” brazilskog skladateljskog majstora Chiqa Buarquea (koju ne valja brkati s legendarnim napjevom iz još legendarnijeg Hitchcockovog fima “Čovjek koji je suviše znao”!) i ne pripada u kategoriju “najšire znanih popularnih melodija”, onda “Wonderwall” Oasisa i “Black Hole Sun” Soundgardena to svakako jesu.

Obje skladbe veoma su intrigantne, svaka na svoj način: doslovno citiranje teme u prvoj vrlo jasno upire prstom u to koliko je original braće Gallagher plošan i jednodimezionalan, ali i koliko ga daleko Mehldau može odvesti zahvaljujući silnoj improvizacijskoj izdržljivosti, u kojoj ga Ballard prati užurbano i ažurno, zahvaljujući čemu sve završava gotovo frenetično; druga skladba pak potpuno je prearanžirana pa otkriva svoje iznenađujuće profinjeno blues-lice, kojeg Mehldauova ritam-sekcija iznosi vrlo energično.

Tek dva Mehldauova originala na prvom disku – “Ruby’s Rub” i “B-Flat Waltz” – tako više služe kao komparativni član za razumijevanje pijanistovih autorskih težnji; visok stupanj melodijske profiliranosti, u kojoj su inventivnost i zvuk sasvim osebujni, definitivno izdiže Mehldaua u rod rijetkih pijanista čiji timbar ne možete tek strpati u ladice koje su formirali Evans, Corea i Jarrett.

Spomenuta unikatnost glasa, suptilno ali neumoljivo drukčijeg, još se jasnije vidi na drugom disku, obzirom da ga otvaraju tri Mehldauova originala. No iznimno intenzivni in medias res okinuti “Buddha’s Realm” otkriva i dodatnu komponentu sastava – trajnu fascinaciju drugim velikim kvintetom Milesa Davisa, čiji su albumi “Sorcerer”, “E.S.P.” te (pogotovo) “Miles Smiles” očigledno nepresušan izvor inspiracije za Mehldaua, pri čemu nipošto nije riječ o pukom epigonstvu.

U namjeri da propita okvire Davisovog post-bopa, on, naime, neumorno preuzima na sebe rolu kako solista, tako i člana ritam-sekcije (odličan primjer je sjajna “Fit Cat“). Ovaj potez je samo naoko logičan, obzirom da Mehldau na raspolaganju ima sastav bez ijednog puhaćeg instrumenta: ali posrijedi je silno zahtjevan manevar, koji sebi u zadatak mogu postaviti samo najambiciozniji i najhrabriji.

Naizmjenično solističko i harmonijsko improviziranje unutar iste strukture i inače traži golemo znanje i energiju svirača, no u situaciji Mehldauova trija, kada u bendu ne postoji ni jedan drugi tipično solistički instrument, zahtjevi su još i veći – glazbeniku se kao imperativ nameće da njegova improvizacijska vještina ne smije ni u jednom momentu biti svedena na ‘tek’ lucidnost kreativnog trenutka, koja se pojavi pa zamre do novog vala nadahnuća; naprotiv, improvizacijski tijek se konstantno i spontano mora razvijati kao potpuna umjetnička cjelina, s mogućnošću da u svakom trenutku zaživi kroz obje prizme (melodijsku i harmonijsku).

Ovaj zadatak ukazuje se tim veći budući da Mehldau fascinantno učestalo skače iz jednih cipela u druge, ne pokazujući znakove ni fizičkog ni kreativnog zamora. Tek promjena raspoloženja u tipično baladno (veoma profinjena izvedba “More Than You Know“) sugerira predah: no, pokazat će se kako je to tek uzimanje kerozina za apsolutno najdojmljiviji trenutak čitavog albuma, obradu Coltraneove skladbe “Countdown“.

Teško da se moglo naći teži predložak, jer riječ je o zasigurno jednom od najfrenetičnijih i najsilovitijih trenutaka čitava Traneova nasljeđa, laserski brzom pogledu u budućnost iz perspektive 1959. godine: ali, lider trija se upravo ovdje pokazuje u svoj svojoj snazi. Njegova maratonska verzija doslovno oduzima dah, i to već od uvoda gdje bez krzmanja pokazuje kako se više želi baviti Coltraneovim, negoli McTynerovim zahvatima; a upravo je transponiranje Coltraneovih saksofonskih struktura u glasovirski univerzum najveći pogodak, kojeg se ne može prestati oduševljeno slušati.

Ne bi bilo previše konstatirati kako se u ovoj obradi Mehldau pokazao zrelijim i jačim nego što ga čak i veoma naklonjena jazz-javnost percipira. U tom smislu, odabir ove skladbe mogao bi biti prilično simboličan, jer i Coltrane je u vrijeme “Giant Stepsa” bio u sličnoj poziciji – široko priznatog glazbenika koji je, smatralo se, pokazao svoje kompletno lice. Ta je pretpostavka, kao što znamo, bila jedna od najvećih zabluda u povijesti jazza, koju je do kraja razotkrio upravo angažman s Dolphyem u Village Vanguardu.

Stoga ne bi čudilo da upravo “Countdown” označi početak sasvim nove, još smjelije faze Mehldauova rada; a ukoliko u bližoj budućnosti napravi (barem po)neki neočekivani zaokret, bit će to veliki dobitak za jazz-glazbu, kojeg valja napeto očekivati.

Ova ploča ne samo da to definitivno potvrđuje, već i sugerira kako cijela ta priča s magijom mjesta nije bez vraga. Čini se kako još jedan koncert iz Village Vanguarda najavljuje još važnih stvari. Čekamo.

Postava: Brad Mehldau – glasovir, Larry Grenadier – bas, Jeff Ballard – bubnjevi