Novi otočki val

Mjesni odbor dolazi sa Šolte, a promovira ih se kao revivaliste u zadnje vrijeme pomalo splasnulog ‘otočkog vala’ koji nas je prije nekoliko godina zapljusnuo u obliku Šo!Mazgoona, Gege i Picigin Banda, te Kopita.

Tako to sa valovima biva: nakon vrhunca neminovno slijedi opadanje, a
nakon jednog vala uvijek dolazi novi, pa možda ovaj album prvijenac bude početak
nekog ‘novog otočkog vala’.

Mjesni odbor ima mnogo toga zajedničkog sa spomenutim bendovima, kao uostalom i sa svim bendovima koji gaje mediteransko-karipsko-južnjački senzibilitet. Sviraju ska-reggae-rock, a pjesme su im pune (našeg) malomišćanskog humora.Za takav humor karakteristično je da ni melankolija ni mizerija nikad nisu daleko od njega. U pjesama Odbora se tako pored priča o bevandi, domaćim opijatima, tovarima i seksualno-ljubavnim avanturama, provlači i otočka realnost besposlice i besperspektivnosti, pustih kaleta i dugih dosadnih zima. Sarkastična “Didovino moja” daje takvu sliku u kojoj jedino što je otočanima preostalo učiniti s djedovinom je prodati je da na njoj onda netko nalije beton i sagradi hotel.

Nostalgija za humanijim i romantičnijim vremenima, u kojima su ljudi bili manje ovisni o čudima moderne tehnologije, a više jedni o drugima, prisutna je i u ostalim pjesmama, no daleko od toga da albumom dominiraju nostalgija i tuga. Takvo nešto nije moguće na albumu koji je, kao što je rečeno, pun ska ritmova i humora.

“Mande Mande” urnebesni je prvi hit s albuma koji se zasluženo mnogo vrti po radio-postajama. Pjesma počinje efektnim gitarističkim riffom, ima refren koji ulazi u uho na prvu, te vrlo duhovito opisuje muško-ženski susret tipičan za neki studenski disko-klub.

Sljedeći hit mogla bi biti “Špaher na drva“, koja ima zarazni ritam i isto takav refren, te koja se ubraja među one nostalgične antimoderne pjesme (“za godinu koju će na botune i guzicu brisat“).

“Nebo daždi” svojom energijom i nemilosrdnim pumpajućim ritmom podsjeća na Gustafe, a u sličnom ritmu je i “Na balote” koja je skup psovki i povika s balotaškog zoga. Gorko-slatka “Žalost i nevoja” opisuje romancu domaćeg galeba i Irkinje, a “Dite jon učini” što se može dogoditi u takvim ljetnim romansama.

“Jure i Ribar” nazvana je po dva zloglasna tvornička vina, a opisuje bračno maltretiranje. Zaključni rap “Štorija o tovaru i težaku” priča sličnu priču kao i “Moj tovar” Tome Bebića.

Mjesni odbor priča dalmatinske priče, ali za razliku od jeftinog estradnjačkog dalmatinskog popa radi to bez korištenja klišeja i forsiranja arhaičnih izraza koje više nitko ne koristi.

Uz “Disco Cuba” možete zapjevati, zaplesati, nasmijati se i pustiti poneku suzu. Album je to koji zvuči zabavno i svirački uvjerljivo, te kojem ne nedostaje duha, emocija i ljudskosti. Za prvijenac više nego solidno.