Novi kralj u obitelji Gallagher

Oasis se raspao u dvije frakcije, gazda Noel i ‘svi ostali’. Upravo su se ‘Liam i odmetnici’ prvi oglasili s post-Oasis izdanjem s albumom “Different Gear, Still Speeding“.

Bilo je veliko pitanje kako će Liamova ekipa krenuti u ‘solo karijeru’ jer je svima poznato da je Noel Gallagher bio glavni pjesmopisac u Oasisu stvorivši mnoge evergreene. Začudo, geni su geni, pa je tako i Liama posjetila glazbena muza i dala mu inspiraciju za najbolji Oasis album u zadnjih desetak godina, samo što se sada ne zovu Oasis već Beady Eye.

Najveći idol Liama Gallaghera oduvijek je bio John Lennon, a u svojim bisernim izjavama, često je znao reći da je on njegova reinkarnacija, čak je i sinu nadjenuo ime Lennon, a najbolji dokaz cijelom štovanju je “Different Gear, Still Speeding” koji balansira između britpopa The Beatlesa do Oasisa.Na posljednjim albumima Oasisa, važnu ulogu su igrali i Gem Archer i Andy Bell koji su pokazali svu šarolikost svojeg glazbenog rukopisa pod Liamovom palicom gdje su zasigurno imali mnogo više slobode nego kod ‘autokrata’ Noela. Time se bend razmahao u svim smjerovima, a da pri tome nije izgubio karakteristične melodije koje su krasile Oasis, a koje će (sada je već sigurno) krasiti i novi bend Beady Eye.

Već tamo krajem 2010. bend je izdao singlicu da malo pobudi želju fanova za novim bendom, a ulogu je odigrala skladba “Bring the Light“. Na prvo slušanje, pjesma razvaljuje, ima zarazan piano akord kojeg prate odlično uklopljene gitara-bas-bubanj dionice uz jednostavan refren.

Problem nastaje što pjesma traje skoro četiri minute, pa se uskoro (negdje nakon druge minute) sve razvodni i u prvi plan dođu nebuloze klasičnih Liamovih stihova. Da je kraća, pjesma bi bila jedna od najboljih reinkarnacija Lennonovog duha koju je Liam ikad skladao, pa je bilo zanimljivo vidjeti može li ukrotiti spomenutu energiju u prave pjesme koje će odisati zvukom Beatlesa, a da pri tome ne budu suhoparni plagijati.

Nakon objavljivanja popisa pjesama albuma bilo je potpuno jasno, Beady Eye će biti miks zvuka ’60-ih. pomiješanih s radiofoničnom produkcijom modernog doba, a najbolji dokaz tome je bio i jedan od naziva pjesama, “Beatles and Stones”. Upravo ona pokazuje moć Beady Eye kao suvislog rock benda koji zna spojiti svoje utjecaje u odličnu rock stvar jer su uzeli Stones riffove i nadodali Beatles melodiju što pjesmu čini neodoljivom.

Prije samog izlaska albuma, osim “Bring the Light”, još su dvije pjesme (ne računajući zaslužene b-sideove “Sons of the Stage”, “World Outside My Room” i “Two of a Kind”) izašle kao singlovi, uvodna “Four Letter Word” i “The Roller“. Prvospomenuta zvuči kao da je rađena za novog Jamesa Bonda, dok druga zvuči kao britpop himna s kraja ’90-ih.

Ostatak albuma je vrlo šarolik, ima tu mnogo psihodeličnog rocka, klasičnog rocka, pop melodija, balada i brijačina, sve u svemu, niz povremeno vrlo upečatljivih skladbi koje će mnogima odagnati tugu zbog raspada jednog od najvećih britanskih bendova zadnjih 20-ak godina, uz koje će s manjim nestrpljenjem iščekivati dan kada će se Noel javiti s nekim svojim izdanjem.

Htio bih još izdvojiti pjesme poput “For Anyone” koja zvuči kao neka nova “Songbird” (jednostavna akustična pjesma obogaćena prezaraznom melodijom), “Standing on the Edge of the Noise” koja također odiše miksom The Beatlesa i Stonesa s njihovih početaka karijera, te sanjivu baladu himničnog karaktera “The Beat Goes On“.

S “Different Gear, Still Speeding” Beady Eye nas vraća u period prvog većeg neuspjeha Oasisa i albuma “Standing on the Shoulder of Giants”. Da je ovaj album izdan tada, bio bi novo remek-djelo britpopa i povijest Oasisa bi se zasigurno drugačije odvijala, dok je ovako bilo potpuno jasno da slava Oasisa ostaje okružena obalom Velike Britanije, dok drugdje ipak nisu toliko veliki bend kao u ’90-ima.

Kao i 2000., tako se i 2008. dogodio sličan slučaj s posljednjim albumom “Dig Out Your Soul” koji je također dosegao samo dvostruku platinastu nagradu na Otoku što je jako malo za njihov kalibar (primjera radi, prva dva albuma zajedno imaju nakladu od preko 20 ‘platina’), pa nisu niti čudile sve češće prepirke unutar benda jer novaci i Liam su imali mnogo toga za reći, ali nisu mogli doći do punog izražaja zbog ‘starijeg brata’.

Danas je sve došlo na svoje mjesto, Gallagher/Archer/Bell su slobodnih ruku složili vrlo zanimljiv album koji odiše najboljim danima britpopa, samo je pitanje koliko će s njime uspjeti, budući da je zlatna era britpopa završila slabašnim albumom Oasisa “Standing on the Shoulder of Giants” (naravno, nije samo taj album ubio britpop, već splet okolnosti loših albuma mnogih bendova tog žanra i raspad mnogih britanskih velikana iz ’90-ih.).

Za fanove tog zvuka i za fanove koji nikad neće prežaliti raspad Oasisa, “Different Gear, Still Speeding” će biti neizostavno štivo u 2011., te će ga mnogi vjerojatno proglasiti i albumom godine, ali ipak to on nije. U nekim pjesmama se ipak osjeća manjak inovativnosti i kreativnosti, pa nikako nije za najviše ocjene, ali zato postoji međuocjena između tri i četiri koja mu idealno odgovara.