Novi dokaz kvalitete

Slučaj ovog njemačkog benda jedan je, po meni, od jedinstvenijih u modernom metalu. Nevjerojatno je da jedan od najboljih progresivnih metal bednova današnjice nikako ne uspijeva isplivati na površinu i uhvatiti poziciju koja mu, objektivno, pripada. Istina, dolazi iz zemlje u kojoj ta vrsta metala nema baš snažnu i utjecajnu podlogu, pa kako nema preveliku podršku pod svojim podnebljem, teško je, nažalost, očekivati da će je ‘uhvatiti’ negdje drugdje.

Gledajući šire, možda ih se shvaća neozbiljnije i radi određene, neki kažu preočite sličnosti s Dream Theater. Ali, ono što je najvažnije, redovito objavljuju odlične albumu i u pravom su smislu riječi progresivci. Napreduju na svakome od njih.

Takav je slučaj i s novim, konceptualnim djelom “Christ O“, koje se bazira na noveli Alexandera Dumasa o grofu Monte Christu. Četverogodišnju pauzu, u kojoj je aktivniji bio pjevač Andy Kuntz, koji je dosta producirao, a i 2004. objavio album s projekt bendom Abydos, očito su iskoristili na najbolji mogući način.

Sagledavajući “Christ O” s muzičke starne, on je klasični progresivni heavy metal album sa brojnim odlikama. Najžešći je i najorkestralniji od svih, sjajno otpjevan, odsviran, aranžiran, produciran. Usto, cijelim svojim tijekom održava zavidnu razinu dramaturgije i taetralnosti, čijoj vjerodostojnosti najviše doprinose brojne orkastralne dionice.

Takva je situacija već u prvoj pjesmi “Christ O”, koja naznačuje smjer kretanja nastavka albuma. Ta je pjesma, zajedno s “Postcard To God” jedna od žešćih, metalnijih, s utjecajnim gitarama i klavijaturama. U tu kategoriju spada i “Somewhere Alone In The Dark“, u kojoj su giatrističke dionice još snažnije, poglavito u klinički čistim heavy metal solažama.

Kompleksnost ovog materijala najzornije dočarava epski naslov “January Sun“, u kojoj je korišten i zbor sastavljen od četrdeset pjevača. A da ovaj album ni u kom slučaju nije jednoličan i nezanimljiv, dokazuju i baladni naslovi “Fireroses Dance” i “Lost In Silence“, a u tu bi kategoriju mogli ubrojiti i bonus pjesmi “Gethesemane“, obrađenom ulomku iz Andrew Lloyd Webrovog mjuzikla “Jesus Christ Superstar”.

Ne znam hoće li ovi moji pozitivni dojmovi o novom albumu Vanden Plasa pripomoći da progresivci, barem oni koji to dosad nisu, počnu ozbiljnije razmišljati o njima. Nadam se da hoće i da će nabaviti ovaj album, a nakon njega i ostale, jer se, ponavljam, doista rado i vrlo dobrom bendu.