Novi dokaz da se upornost isplati

Sve do albuma “Sing Of Sorow”, izdanog 2003. godine, za ovu je grupu, punim imenom A Fire Inside, malo tko čuo. Barem onako ozbiljnije, iako su do tada objavili pet albuma i postojali 12 godina.

Taj je album označio definitivni proboj benda iz underground scene, postigao jako dobar uspjeh (USA Top 5 i Canada Top 10) i napravio i više nego dobru podlogu sljedećem koji će izaći, a to je ovaj ovdje – “Decemberunderground“. Koji se stilski ne razlikuje puno do prethodnika, i jedno je dosta zanimljivo punk rock djelce, u koje je influentiran HC, metal, pa i pop.

Stilski ne, ali zato kontrukcijski da. Jer, to je album s kompleksnim, strukturalnim pjesmama, koje nisu slagane u uobičajenoj, jednostavnoj punk rock formi, već su slojevite, detaljno razrađene, te uz stalne izmjene ritmova nude iznimno dinamične vokalno – instrumentalne varijacije.

Također, materijal je rađen s puno osjećaja, nabrijan je emocijama, a istovremeneo i poprilično mračan, što mu je dodatna vrijednost. Iako je u nekim press materijalima AFI predstavljan kao nu punk (!?) bend, ne bih se mogao složiti s tim, a zašto ne, može se pročitati iz mojeg viđenje njihove muzike.

Možda bi kao najtipičniji primjer, iliti kako se to voli reći ogledni opisni primjerak, mogla biti istaknuta pjesma “Affliction“, koja započinje prštećim punk metal gitarama i prodornim HC vokalima, pa prelazi u spori ritam sa akustičnim dijelovima, opet se ražesti, da bi svoj kraj doživjela u pop ritmovima, sa snažnim utjecajem klavijatura i žičanih akustika.

Zanimljiv je i pomalo zbunjujući, r’n’b upad u album, i to introm “Prelude 12/21“, a nakon njega na red dolazi najžešća stvar na albumu, gitarama napucana “Kill Caustic“, sa snažnim, istovremeno i melodičnim gitarama, te modulativnim vokalnim sekcijama, koje šaraju unutar i između punk rocka, metala i HC-a.

Od pjesama srednjeg ritma, kojih ima najviše, izdvajam “The Interview“, koja uz većinu istaknutih karakteristikama, u finalni dio ulazi sa soundom klavijatura jako nalik na onaj crkvenih orgulja. U bolje laganije pjesme svakako spada i punk core balada “Kiss And Control“, a ako bismo tražili onu s najjasnijim punk rock utjecajem, onda bi izbor pao na bonus naslov “Rabbits Are Roadkill on Rt. 37“.

Eto, izdvajanjem ovih pjesama, uz preporuku da ih se nikako ne preskoči, želja je bila da se dokaže raznovrsnost ovog materijala i dokaz da se u njemu doista ima što čuti i u čemu uživati. Ne baš pretjerano, ali, onako, sasvim zadovoljavajuće.

Nadam se da će ove sugestije biti prihvaćene, a ako i neće, nije problem, jer, ima dovoljno zanimljivosti i za one koji će svoje favorite pronaći u ovdje neimenovanim naslovima.