Nova zona ekperimentalnog jazza

Raskošne ali nikako pretenciozne reference o članovima Trianguli Zone s kojima se susrećemo na njihovoj službenoj web-stranici, odaju nam da se radi o mlađoj generaciji hrvatskih jazz glazbenika s iznenađujuće bogatim pedigreima.

Kako bih izbjegao prepisivanje i isticanje dostignuća trija ponaosob (točnije kvarteta, ako uzmemo u obzir Vladimira Končara koji je zadužen za manipulaciju videa uživo), nanizati ću samo neke od tih referenci: Montreux Jazz Festival, Soul Fingers, The Strange, B.I.L.K., nominacija za Porin… u svrhu otkrivanja širine spektra kojeg pokrivaju njihove prošle i tekuće glazbene aktivnosti.

Široj javnosti, najpoznatiji član benda je svakako gitarist Ivan Kapec. Na njegovom samostalnom prvijencu “Lancun” iz 2001. ‘glazba jest prije svega mirna i kao takva pogodna za svakog ljubitelja lijepog u svim godišnjim dobima’, da citiram samoga sebe iz svojevremeno neobjavljene recenzije za časopis Nomad. Razlog neobjavljivanju je bilo neraspoloženje uredništva Nomada prema svemu što reflektira jazz pa čak i u slučaju “Lancun” koji je pokazivao za ono vrijeme sasvim aktualan odmak od tradicionalnog poimanja jazza i stapanja istog u svijet badalamentijevskih filmskih atmosfera i klupskih ritmova, između ostalog.

Trubač Andrej Jakuš nepopravljivi je ‘clubber’ te je svoje ambicije prema realizaciji plesnog u jazzu pronalazio u najkvalitenijim domaćim projektima acid-jazz, soul ili house predznaka: Con-Fusion, Soul Fingers i Eddy & Dus.

Janko Novoselić, najmlađi je i možda najspretnije doprinosi originalnosti Trianguli Zone, jednako kao što je najradikalniji svirački pomak u Milesovoj “In a Silent Way” prekretnici, kao neupitnom modelu za “Flossy”, ostvario upravo bubnjar. Tony Williams punih četrdesetak minuta albuma isključivo i egzaktno emulira taktometar simplificirajući ritamske paterne do kostiju.

Drugi album Trianguli Zone eksplicitno ne podsjeća gotovo na ništa i nikoga i to u svjetskim razmjerima, i time već apriori otvara jedan novi rakurs slušanja što je za istraživački raspoloženog konzumenta uvijek više nego poželjno.

Utabane staze kojom bi se kretao “Flossy” nema, a atmosferu koju ponajviše doziva u sjećanje, jest DJ Krush i Toshinori Kondo kolaboracija s albuma “Ki-Oku”. Nazire se i Erik Truffaz s njegovih ne-bop albuma, Pat Methenyev “Imaginary Day”, i svakako Niels Peter Molvaer, pri čemu ne mislim na njegov remiksirani opus.

Pored toga što se Trianguli Zona majstorski snalazi u novom poglavlju jazza – uvodna “Rippling” je antologijska, a koje je otvoreno prije kojih desetak godina i nije polučilo brojno sljedbeništvo, jednu pak zamjerku na način njihova rada moram istaknuti.

Zanimljivi koraci suvislog instant muziciranja, su im često prekriveni snažnim delay glazurama, i u tom se ‘delay continuumu’ odvlači fokus od tona kao jedinke u vremenu i prostoru. S obzirom da Jakuš i Kapec ne koriste prečesto ‘bypass’-tipku svojih efekt procesora, povremeno bi bilo poželjno da se dva jedina melodijska oruđa u potpunosti lansiraju u sfere neprepoznatljivosti, ali takvim izobličenjima jedino ima mjesta u od cjeline pomalo odudarajuće, dakako izvrsne “Screaming“.

U domeni eksperimentalne glazbe, Trianguli Zona se zanimljivo prešetava hladnim odajama evropske škola jazza, Steve Reichovog minimalizma, duba i ambijent elektronike. Spominjano ‘delay’-ozračje kao zgodna transmedijalna tehnika započinje svoju dominaciju u drugoj pjesmi te se nadalje kroz treću i šestu pjesmu albuma nameće nauštrb prirodnijoj prozračnosti istančanih ritmova i genijalnim improvizacijskim interakcijama melodijskog dua.

Segment koji pak najviše pati su pozadinske ‘laptop’-teksture, koje bivaju istjerane efektom poglašnjenom gitarom i trubom. Što hoću zapravo reći, jest da bi sama svirka Trianguli Zone slijedeći vlastiti karakter bila jednako atraktivna i svježa na suho.

Pravocrtnost i ujednačenost kojom odiše ovaj album u svojem postojećem ili zamišljenom suhom (sušem) izdanju je rijetka biljka na plantažama današnje isforsiranosti u koju hrli sve što se odbija etiketirati kao komercijala.

Ovako ili onako, vrlo snažna pozadinska kulisa, iza čije diskrecije (koja je sa svakim novim slušanjem sve upitnija – u pozitivnom smislu) možemo pronaći svu potencijalnu zanimljivost te sintagme… i još puno, puno više od toga.

Višeslav Laboš