Nova runda za Smashing Pumpkins

    2199

    Smashing Pumpkins

    Zeitgeist

    Datum izdanja: 13.07.2007.

    Izdavač: Reprise / Dancing Bear

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Doomsday Clock
    2. 7 Shades of Black
    3. Bleeding the Orchid
    4. That’s the Way (My Love Is)
    5. Tarantula
    6. Starz
    7. United States
    8. Neverlost
    9. Bring the Light
    10. (Come On) Let’s Go!
    11. For God and Country
    12. Pomp and Circumstances

    Početkom devedesetih Billy Corgan još je imao kosu, izlazio je s Courtney Love prije negoli je ova oženila Kurta, prepucavao se preko medija sa Stephenom Malkmusom, napisao jedan od najgenijalnijih albuma alternativnog rocka devedesetih, da bi sedam godina nakon raspuštanja ponovo okupio Smashing Pumpkins, sa starim imenom i novom postavom. Politički osviješten Billy Corgan i Paris Hilton na naslovnici jednog od singlova – kako vam to zvuči?

    Iskreno, ne najbolje. No, i samom Billyju bilo je očito jasno da pažnju kritike i publike može privući samo ako svoje radove i dalje nastavi potpisivati kao – Smashing Pumpkins. Te je tako već na sam dan izlaska svog solo albuma zakupio čitavu stranicu u Chicago Tribuneu i u plaćenom oglasu najavio ponovno okupljanje benda.

    Smashing Pumpkins sam obožavala u devedesetima i da budem iskrena, već kad je D’Arcy otišla (na snimanju “Machina/The Machines of God” zamijenila ju je Melissa Auf der Maur koja je s Pumpkinsima odsvirala i oproštajnu turneju 2000. godine) meni to više nije bilo to.

    Poznato je da odnosi unutar benda već dugo prije raspada nisu bili nimalo idilični što se najčešće pripisivalo Corganovoj teškoj i autoritativnoj naravi, dok je s druge strane jedan od konstantnih problema bila ovisnost o drogama bubnjara Jimmyja Chamberlina. Prva je tako iz benda otišla basistica D’Arcy Wretzky, a nakon što je potvrđena vijest o okupljanju benda ni ona niti gitarist James Iha nisu izrazili želju daljnje suradnje s Corganom.

    Muziku podržava

    Tako da je uz Corgana jedino staro ime u postavi ono Jimmyja Chamberlina (koji je svirao i u Zwanu, a i na Billyjevom solo albumu), no i on je već jednom letio iz benda, točnije za vrijeme Mellon Collie turneje, na kojoj je od overdosea preminuo Jonathan Melvoin, tadašnji klavijaturist Smashing Pumpkinsa, dok se Jimmy, koji je zajedno s njim orgijao u hotelskoj sobi, za dlaku izvukao.

    Novi članovi reformiranih ‘bundeva’ tako su postali basistica Ginger Reyes, koja je, prije negoli se posvetila solo karijeri svirala u ženskom pop punk bendu Halo Friendlies te gitarist Jeff Schroeder (ex-The Lassie Foundation), budući doktor komparativne književnosti na UCLA sveučilištu, koji je akademske obaveze trenutno zamijenio glazbenima.

    Kada se ljetos pojavio na tržištu, album je samo u prvom tjednu prodan u 145.000 primjeraka i svi su bili znatiželjni vidjeti što je novo Billy Corgan pripremio. Prvo je iznenadila naslovnica – ružna crvena boja i Kip slobode koji tone u vodu, a u pozadini zalazeće sunce. Dizajner Shepar Fairey svoj je rad prokomentirao kao ‘širu metaforu za propadanje ideala na kojima je bila sagrađena američka nacija’, što se u širem kontekstu može sagledati kao propadanja duha vremena na što je očito aludirao i sam naslov albuma (“Zeitgeist“). I zaista, ovo je najpolitičniji album koji je Billy Corgan ikad potpisao, što pokazuju i pjesme poput ironične “For Good and Country” ili skoro deset (bespotrebnih) minuta dug psihodelični gitarski ep “United States” u kojem Corgan poziva na revoluciju.

    Uvodna stoner-rockerska “Doomsday Clock” (prepoznatljiv bubnjarski riff Jimmyja Chamberlina u prvom planu), možda i najsličnija starom zvuku Pumpkinsa, našla se na soundtracku filma “Transformers” dok je prvi singl “Tarantula” nazvan tako u čast Scorpionsa s kojima je Corgan nedavno surađivao na jednoj pjesmi. Ono što treba istaknuti jest dobro odrađen Chamberlinov bubnjarski posao, dok je sve ostale instrumente Billy Corgan snimio sam, što znači da se njegova dominacija u studiju nastavlja i na ovom albumu.

    No, zanimljivije od dvije gore spomenute pjesme djeluju mi “Neverlost”, baladoidna laganica na tragu “Lune” te “(Come On) Let’s Go!“, ali ono što mi najviše nedostaje jesu one razarajuće distorzirane gitare po kojima su Smashing Pumpkins i bili poznati, ta raznolikost i te predivne nagle promjene ritma i atmosfere koje su karakterizirale njihova prva tri albuma. U usporedbi s njima, “Zeitgeist” je samo slabašan album koji već sada pamte više po fotografijama Paris Hilton u knjižici, negoli po pjesmama koje sadrži.

    Mala utjeha je da se prije nekoliko dana upravo pojavila i reizdana verzija albuma, uz koju se nalazi i dokumentarni DVD “Inside the Zeitgeist” kao i tri bonus pjesme – “Stellar”, “Death From Above” te do sada još neobjavljena “Ma Belle“.

    Na kraju svega ostaje dojam da bi sve ove pjesme puno više pristajale uz Zwan ili solo radove Billyja Corgana negoli uz Smashing Pumpkins, no znamo li nadalje da je na ovom albumu Billy Corgan snimio sam sve instrumente osim bubnjeva, mogu se samo prikloniti onima koji smatraju da je jedini razlog što Corgan ovaj album nije potpisao svojim imenom taj što mu je trebalo još malo publiciteta, publiciteta kojeg je definitivno lakše postići pod imenom Smashing Pumpkins.

    No, činjenica je da su Smashing Pumpkins i dalje odličan bend uživo, kao i da je “Siamese Dream” jedan od najboljih albuma alternativnog rocka devedesetih i da sve što mi je potrebno su početni taktovi “Cherub Rock” i “Today” pa da zaboravim da je ovaj album ikada postojao. I da, sad tek vidim koliko je dobra bila odluka Pixiesa da nikada ne snime onaj povratnički album…

    foto: Kristin Burns

    Muziku podržava