Nova nada norveške metalne progresije

Val kojeg je početkom ’90-ih pokrenuo Conception očito nije dovoljno snažno ‘zapljusnuo’ norvešku progresivnu metal-scenu i neupitno je da nije ostavio utjecaj kakav se očekivao i kakav je taj bend svojim potencijalom najavio.

Dakako, bila su to vremena totalne vladavine black-metala pa ne čudi što je Conception bio cjenjeniji van svoje domovine, no ipak, očekivalo se da će biti generator tamošnje progresivne scene.

Ipak, bilo je bendova koji su pokušavali, neki dijelom i uspjeli, no breme ‘black-metal postojbine’ očito je većini bilo preteško pa se odustajalo nakon jednog-dva pokušaja. Ili čak i manje od toga. Iz te kategorije uvijek se jako rado prisjećam dva albuma benda Ark (obradovala me činjenica da su se krajem 2009. ponovno okupili nakon više od sedam godina), “Ark” (1999.) i “Burn The Sun” (2001.), pa “A Sceptic’s Universe”, Spiral Architecta iz 1999., no poslije toga nijedan od njih ništa nije objavio.

No da za progresivnu Norvešku i nije baš sve tako crno dokaz je Pagan’s Mind koji u zadnjih desetak godina redovito objavljuje kvalitetne albume, tu je sada, navodno, nova nada, skupina Aspera, ali i Illusion Suite koji je, nakon pet godina i dva dema, napokon objavio i debitantski album. I to dosta dobar album, kojemu je temeljna podloga moderan, melodični, jako žestok progresivni metal, s ‘urezbarenim’ elementima power/heavya, te više nego značajnim simfonijskim utjecajima.

Doduše, pjesme nemaju onu klasičnu, ‘totalnu’ progresivno/metalnu form(ul)u (čak nema niti uobičajenog introističkog ulaza u album), puno je tu, npr. kontinuiranih, oštrih melodija, no nije izostala kompleksnost u obujmu u kojem je ona mogla biti ponuđena i izražena unutar pjesama trajanja uglavnom oko pet minuta. Ono što je najbitnije je to da su sve one, računajući i petnaestominutni prog-metal ep “The Adventures Of Arcan“, totalno zanimljive, dinamične, a istovremeno i napete, pa se niti u jednom momentu ne gube dramaturške čari uobičajene za djela takvog karaktera. Bez obzira što su srednje i umjereno brzi ritmovi dominantni.

Iako s dosta kontrastnih izražavanja, u njima vlada totalni balans između simfonijski orijentiranih klavijatura, vrlo glasnih riffova i slojevitih vokala, kao najizraženijih karakteristika, jasna je epska orijentiranost, a zanimljivo je isticanje jazzu naklonjenih bas-gitara, ženskih back-vokala, kao i nekih akustičnih dijelova. Isto tako, za potpunost izvedbi treba posebno apostrofirati i zasluge aranžiranosti koja točno prepoznaje kada se koji zvuk i gdje treba posebno istaknuti, a kada nekog treba malo ‘potisnuti’, malo umiriti.

Možda ne najbolja, ali svakako jedna od zanimljivijih je prva pjesma “The W.I.R.E.“, i to iz razloga jer je ‘nakrcana’ groove-riffovima, pa kontrastnim, grubim, ali i emocionalnim pjevanjem, a središnji dio ispunila joj je otužna instrumentalna međuigra čela i piana. Groove-riffovi i clean-solaže ističu se i u “Scarlet Skies“, jednako kao i kratko jazzersko poigravanje basa i bubnja, pa melodični refreni (obilježja svih pjesama), te phantasy-atmosfera koja podsjeća na Rhapsody.

Najizraženije žensko pjevanje, koje u središnjem, refrenskom dijelu biva dominantno nad muškim, može se čuti u osam minuta dugoj, vrlo slojevitoj “A Moment To Remember” koju obilježavaju početni emocionalni vokalno-akustični dio, stalna male-female vokalna suradnja, odmjerena ubrzavanja i usporavanja ritma, te podignuti jazz bas-dijelovi. ‘Pandorina kutija’ daleko je najorkestralnija pjesma na albumu, s vrlo snažnim, čak neuobičajeno glasnim klavijaturama, jednako takvim gitarama i vokalima, ali i osvježavajućom međuigricom po uzoru na dječje uspavanke.

Spomenuta “The Adventures Of Arcan” centralna je pjesma albuma, uistinu pravi, dinamični prog-metal ep. S oštrim, orkestralnim početkom, žestokim miksevima gitara i klavijatura, naglašeno melodičnim riffovima, pijevnim refrenima, umirujućim ženskim pjevanjima, akustičnim usporavanjem s muškim vokalnim emocijama, pa gitarističkim ubrzavanjima, heavy-jazz dijelovima, sporijim melodijama s odmjerenim bubnjarskim prijelazima. Nekako po uzoru na Communic.

Album okončava srednje brza, britka, tečno-melodična progressive-heavy-power pjesma “A Ghost From The Past” s novim ‘naletima’ groove-gitara, mirno-plivajućim klavijaturama, izraženim duplim pjevanjima u refrenskim dijelovima i miksom grubih i nježnih vokala. Otprilike kao i u prvoj pjesmi, samo u kraćem obujmu.

Dobar je ovo album, nema što, no teško je reći hoće li on nešto posebno promijeniti na norveškoj progressive metal-sceni, ali je zato jasno da na svjetskoj sigurno – neće. Ali da će se na ovaj bend ubuduće ozbiljnije gledati, pogotovo krene li stopama Pagan’s Minda, s kojim ima najviše podudarnosti, to uopće nije upitno.