Nova Marleyeva kompilacija? Zvuči poznato!

Mnogo se mrtvih muzičara ‘oglasilo’ i nakon smrti. Neki od njih, kao što su Bob Marley, Jimi Hendrix ili Elvis Presley, smatraju se ‘živima’, koliko zbog mita, toliko i zbog činjenice da unatoč svom fizičkom odlasku s ovog svijeta, svako toliko uspijevaju podariti neko ‘novo’ izdanje ili ‘novu’ pjesmu, tako da im se stvaralačke faze mogu podijeliti na one prije i na one poslije smrti.

Također, kompilacije njihovih najboljih uradaka pojavljuju se poput uragana u Meksičkom zaljevu. Najnovija kompilacija Boba Marleya zove se, gle čuda, “Marley“, i prateći je ‘soundtrack’ dokumentarca o ovom legendarnom jamajčanskom glazbeniku. Glazbenik, ljubavnik, mirotvorac – sve je to Marley stigao biti u svom kratkom, 36 godina dugom životu. “Marley” prati Marleyevu karijeru od samih početaka i prvih hitova (“Judge Not” i “Simmer Down”), preko internacionalnog uspjeha s albumom “Catch A Fire”, te briljantne karijere koja je uslijedila nakon toga. Kompilacija je na dva diska, zastupa sve periode stvaralačkog djelovanja i s relativno dobrom selekcijom pjesama solidno reprezentira Marleyevu karijeru. Najbolji je dio kompilacije taj što slušatelj može dobiti dojam kakav je stvaralački uzlet Marley imao u svojim dvadesetim godinama i kako je od stidljivog propupalog talenta postao prvom superzvijezdom iz Trećeg svijeta. Njegov reggae fantastično se širio: od plesno-pocupkujuće nezahtjevne muzike postao je hipnotička meditativna smjesa muzike i filozofije (uglavnom filozofije Marcusa Garveya, ali i panamerikanizma i panafrikanizma), pogodna za stadione, klubove i kućne prostore i u svakom od tih ‘formata konzumacije’ Marleyev izričaj ostaje čist.

Marleyevom senzibilitetu čak je pomogao i trenutni duh vremena: socijalna potlačenost i sve više rastući jaz između najbogatijih i najsiromašnijih njegove su česte teme, a njegove ljubavne pjesme ionako nikad nisu prestale silaziti s radio-stanica. Što se same kompilacije tiče, napravljeno je nekoliko stvari koje su se mogle napraviti elegantnije:

Raditi ‘soundtrack’ o muzičaru koji u svom ‘kuferu’ ima bar 20-30 antologijskih pjesama odluka je tipa ‘lijevom rukom u desni džep’ – ako se manje-više zna koje su to pjesme proslavile Marleya, korektnije je reći “ovo je najbolje od Marleya” i na dva CD-a nakrcati upravo to, nego se skrivati iza etikete ‘muzike iz biografskog filma’. S druge strane, primjerice, muzika iz filma o Bobu Dylanu “I’m Not There” gaji odmak od samog Dylana (renomirani heroji americane pjevaju Dylanove pjesme) i time takav album dobiva na opravdanosti postojanja. U ovom slučaju imamo malo ‘best of’ pristupa i malo ‘avangarde’, što isključivog audio-konzumenta vodi u osjećaj mišmaša jer se različiti elementi ne nadopunjuju na najbolji način.

U skladu s dvojbom ‘što je soundtrack, a što zapravo kompilacija najboljih Marleyevih radova’ postavlja se pitanje ‘praznog prostora’ – gotovo svako tko cijeni muziku Boba Marleya naći će nekoliko favorita koji su mogli, ali nisu ušli na ovaj album. Na taj način album bi dobio na popunjenosti i cjelovitosti, a inicijalna ideja ne bi se izgubila.

“Zašto ova pjesma jest, a ona tamo nije?” legitimno je pitanje za svakoga tko sastavlja kompilaciju i to treba znati kvalitetno prelomiti, a još kontroverznije pitanje je “koju verziju pjesme uzimamo?“. Dakle, rana verzija pjesme “Stir It Up” inferiorna je onoj s albuma “Catch The Fire”, no kako je cijelo izdanje pod firmom ‘soundtracka’, na neki način je ta odluka opravdana – iako bi kvaliteta slušanja bila veća ako bi se uvrstila verzija s “Catch The Fire”.

Slično je s dub miksom pjesme “Exodus” – pitanje je koliko se ova verzija iz 1992. može smatrati Marleyevim uratkom: u skladu s principima duba izbačeni su vokali i dodano je nešto elektronike i u skladu s tim više zvuči kao Marleyev derivat i još je, k’o za vraga, stavljena kraj live verzije “No Woman, No Cry” pri čemu i jedna i druga zvuče kao s različitih planeta.

Najbolji dijelovi “Marleya” su live snimke: već je na studijskim snimkama briljirao kao autor, ali je tek na snimkama uživo (naročito na albumu “Live!”) uspio do kraja iskazati svoj interpretatorski potencijal i prenijeti uzbuđenje koje je stvarao s Wailersima na slušatelje ne samo u publici, nego i na one koji live snimke konzumiraju preko gramofona/kasetofona/CD playera. Iz Marleyevih sefova na ovu kompilaciju sletjela je devetominutna pucketajuća “Jammin'”, ‘friška’ snimka s “One Love Peace Concert” i to je jedina snimka ‘novijeg datuma’.

Ukratko, ostavština Boba Marleya je ogromna i teško je reći da je nebitan nosač zvuka (koliko god po nekim drugim parametrima bio manjkav) koji sadrži njegovu muziku i koji ne zanemaruje nijednu njegovu stvaralačku fazu. No, za naprednije i zahtjevnije konzumente Marleya preporuka su albumi “Catch A Fire”, “Exodus”, “Live!”, a potom i svi ostali.