Nova energija za mali korak naprijed

Jedni od najvećih indie miljenika i kritike i publike, američki bend The Shins, nakon pet dugih godina izdao je svoje novo izdanje pod nazivom “Port of Morrow“.

Njihov prošli album “Wincing the Night Away” postigao je značajne i rekordne uspjehe za jedan indie bend i za njihovog tadašnjeg diskografa Sub Pop, a u ovih pet godina promijenilo se gotovo sve osim glavnog autora u bendu, a to je i dalje neprikosnoveni James Mercer.Osim što su otišli sa Sub Popa, Mercer se družio s Danger Mousseom u Broken Bells, a sam bend The Shins promijenio je sve članove i sada je Mercer napunio baterije novom ekipom što se podosta i osjeti na novom albumu koji i dalje zvuči kao The Shins, ali s potpuno novom energijom što se ponajviše čuje u čistoći zvuka koji je sada ispoliran gotovo do perfekcije. Možda će pokojem starom fanu to smetati, ali ovo je u svakom slučaju korak naprijed za bend.Za “Port of Morrow” Mercer je obećao vesele i prpošne pjesme, a dobar dio zasluga za to može se pripisati pop producentu Gregu Kurstinu (Lily Allen, Sophie Ellis-Bextor, Gabriella Cilmi…) s kojim se Mercer odlično složio i isposlovao vrlo zarazne melodije. Ipak, album nije u potpunosti veseo jer tekstovi pjesama otkrivaju standardnu stranu Mercerovog štiva gdje mnogo toga i nije baš optimistično.

Već s uvodnom pjesmom novi The Shinsi pokazali su da je Mercerov side-projekt uvelike zaslužan za stvaranje ideja za “Port of Morrow” jer pjesma je karakteristično shinsovska s izraženim elektronskim dijelovima, pa me uopće ne bi začudilo da je i ostala negdje skrivena iz sessiona Broken Bellsa.

S najavnim singlom “Simple Song” The Shins se najviše približavaju mainstreamu. Iako korijenski mnogo duguje indie popu, pjesma zvuči kao nešto što bi se moglo vrlo dobro zavrtjeti kod mnogih urednika na radio-postajama, a ljudi bi ju s lakoćom mogli pjevušiti. Hoće li s njome bend nanovo uzletjeti pokazat će vrijeme, ali zaokret ka takvim temama zasigurno neće letjeti svima, posebno ne romanticima koje su The Shins ‘kupili’ na početku karijere.

Svakako vrijedi izdvojiti još odličnu baladu “It’s Only Life” koja djelomično podsjeća na miks Noah and the Whale iz tužnih vremena kada se trebala preboljeti Laura Marling i The Vervea iz ere “Urban Hymns” uz izrazito popičnu notu.

“Port of Morrow” nije klasičan album gdje cijeli bend surađuje, sklada i nadograđuje pjesme, već možemo reći da su novi The Shins ispali kao projekt na kojem je Mercer punokrvno zaposlio Kurstina, te su se njih dvojica uz malu pomoć prijatelja zaigrali i složili album. Na svu sreću, većinom su posao dobro odradili, ali čistoća zvuka i veća doza elektroničkih momenata otkriva da su The Shins u cijelosti krenuli novim putem, možda u nekim trenucima malo previše zvuče na Death Cab for Cutie (“Bait and Switch“).

Oduvijek se vrijedilo kladiti na The Shins, ali s novim albumom upitan je daljnji put benda jer bez originalnih članova novi zvuk ne zvuči dojmljivo kao na početku karijere, pa bi ih stari ljubitelji benda mogli napustiti, a pitanje je hoće li okupiti novu publiku oko “Port of Morrow”. Možda se varam jer ovo uopće nije loš album, ali nije ni toliko dobar kao što bi trebao biti jedan The Shins album.