Nova dvostruka kolekcija New Ordera

“Ovo je priča o bendu čija priča počinje pričom jednog drugog benda“. Tako počinje dokumentarac o New Orderu, a taj drugi bend zvao se, naravno, Joy Division čiji se pjevač Ian Curtis objesio na vrhuncu slave u 23. godini života te stavio preostalu trojku pred veliku dvojbu: odustati od daljnjeg rada i stvoriti mit o sebi isključivo na karizmi prerano preminulog Curtisa ili pak nastaviti dalje i pokazati da kvalitete benda nisu umrle zajedno s njihovim pjevačem.

Nasreću, izabrali su ovaj drugi put te pod nazivom New Order izdali 8 studijskih albuma i 40-ak singlova s kojima su proveli synth-pop revoluciju, igrali se disko zvukom onda kada su u modi bile gitare i obratno, odnosno, citiram: ‘they made electronica for rock fans, future-disco for post-punks, heart music for head people, art for drunks’.

Iako su mi u ruke došla kao dva posebna primjerka, tek mi je kasnije surfanje netom razjasnilo da se radi o setu od dva DVD-a pod nazivom “Item“. Prvi se zove “A Collection” i sadrži sve ikada objavljene video spotove New Ordera, od kojih su oni za “Temptation” i “Ceremony” napravljeni specijalno za ovo izdanje, dok je drugi, nazvan “New Order Story“, dokumetarac u trajanju od 138 minuta koji je u produkciji BBC-a prvi put bio objavljen 1994. na VHS-u, te je ovo produžena verzija tog izdanja kojoj su pridodani ekskluzivni intervjui i live snimke.

Jedan od prvih spotova koje su snimili bio je “Confusion” koji danas izgleda toliko zastarjelo, ne samo zbog loše kvalitete spota, već i zbog muzike i mode tog vremena i kao takav komotno bi mogao spadati u rubriku vintage kada bi ista bila primjenjiva na videospotove. Nastao u razdoblju utjecaja italo-disca ’80-ih, na nostalgičan način nam prikazuje duh tadašnjeg New Yorka (pizze u krušnoj peći, vjerojatno snimljene u maloj obiteljskoj pizzeriji u vlasništvu talijanskih doseljenika druge generacije, kakve danas teško da opstaju u konkurenciji lanaca fast food restorana).

U minimalističkom spotu “The Perfect Kiss” ne događa se ama baš ništa osim što svi članovi benda zamijenjuju instrumente, no on se smatra jednim od klasika New Ordera, ne samo zbog činjenice da je spot režirao Johnattan ‘Silence Of The Lambs’ Demme. “World” je vidno inspiriran Fellinijevom “La Dolce Vitom”, a tu su još i “True Faith” i “Blue Monday” koji su pokazali da video spotovi itekako mogu biti umjetnost. “True Faith” je bio prvi video spot New Ordera koji sam vidjela još davnih dana na MTV-u i jedan od onih koji se ne zaboravljaju tako lako – šamaranje dvojice muškaraca u savršeno preciznom ritmu mašine i iznad njih žena u balonu koja prevodi tekst pjesme na znakovni jezik. Negdje sam iskopala podatak da je redatelj ovog spota Philippe De Coufle (koji je isto tako režirao i odličan spot “She Drives Me Crazy” Fine Young Cannibalsa) zapravo mrzio ovu pjesmu te mi je kroz glavu proletjela pomisao što bi tek bilo da ju je volio.

“Touched By The Hand Of God” (režirala Kathryn Bigelow) parodija je na heavy-metal bendove iz ’80-ih, dok “1963“, kao uostalom i većina New Order spotova, svojom radnjom nimalo ne prati tekst pjesme koja govori o tome kako je pucanj koji je usmrtio J. F. Kennedyja ustvari bio namijenjen njegovoj ženi i to kako bi on mogao nastaviti živjeti s Marylin Monroe (!).

Osim ‘regularnih’, tu su još i alternativne verzije spotova za “Round & Round“, “Regret” i “Crystal“, a tehnička novotarija DVD-a je da postoji i programibilna playlista na kojoj možete programirati vaših omiljenih 8 spotova te ih poslušati po redoslijedu koji sami odredite.

U dokumentarcu su prikazana još tri spota iz razdoblja Joy Divsion – “Transmission“, “Love Will Tear Us Apart” i “Atmosphere“, kao i live verzija “Blue Monday” sa jednog od izdanja Top Of The Pops, a sam dokumentarac razbio je mit o New Orderu kao o ‘bendu koji ne daje intervjue’. Osim razgovora sa članovima benda, pojavljuju se i arhivske izjave nekih osoba koje nisu željele sudjelovati u ovom filmu, kao što je npr. menadžer benda Rob Gretton, ili pak Jon Savage, ugledni britanski novinar, koji je između ostalog i autor knjige o povijesti Haciende, kultnog kluba u kojem je i nastala manchesterska scena.

A kad već spominjem Haciendu, jedan od najzanimljivijih detalja ovog dokumentarca je onaj o ulozi Tonyja Wilsona, jednog od osnivača izdavačke kuće Factory i suvlasnika Haciende. Je li Tony zaslužan za uspjeh New Ordera jednako kao i oni sami ili je on bio svojevrsni ‘manchesterski Malcolm McLaren’ koji je samo izrabljivao bend? Nažalost, nedostatak dublje analize njihovog odnosa, kao i općenito nedostatak prikaza nastanka New Ordera odnosno njihove transformacije iz Joy Division, ujedno je i najveći minus ovog izdanja (ako vas zanima, vjerojatno najbolji odgovor na to pitanje nudi knjiga Mick Middlesa “From Joy Division To New Order: The True Story Of Anthony H.Wilson And Factory Records” izdana 2003. godine).

Od ostalih zanimljivosti tu je i priča kako je u bend došla klavijaturistica Gillian Gilbert, kasnija životna družica bubnjara Stevena Morrisa, zatim podatak da je Ian Curtis prije koncerata običavao slušati Sylvester i Kraftwerk (koji je i najviše utjecao na pjesmu “Blue Monday”), a ono što me najviše iznenadilo je i pojavljivanje u filmu Bono Voxa koji ponosno izjavljuje kako su mu glavni uzori bili upravo – New Order. I na samom kraju prava poslastica – “Temptation” i “Everyone, Everywhere” uživo s Montreaux Jazz Festivala 1993.

Teško je za povjerovati da je bend koji je na početku svog postojanja oštro odbijao svaku komercijalizaciju (izdavali su ploče bez ikakvih obilježja na omotima, što je bio prepoznatljiv stil njihovog dizajnera Petera Savillea), kasnije prihvaćao ponude za pisanje nogometnih himni, stvarao muziku za reklame za osvježavajuća pića, a snimili su i spot na setu “Baywatcha”, rame uz rame s Davidom Hasselhofom i hrpom golišavih ljepotica.

Što je vrijeme više odmicalo, fanovsku bazu više nisu činili samo usamljene i introvertirane duše koje su štovale bend isključivo zbog kulta Iana Curtisa i svake godine iznova oplakivale svog idola, već se ona proširila i na, kako je rekao Bernard Sumner: “Studente i nogometne huligane”. I upravo to je ono što si je ovaj bend mogao dozvoliti bez opasnosti da će biti krivo interpretirani – perfektan balans između umjetnosti s jedne i komercijalizacije s druge strane.

Da li bi se takav pomak benda dogodio i da je Ian Curtis ostao živ, nikada nećemo znati, no što se tiče New Ordera, to ih nije spriječilo da steknu reputaciju jednog od najvažnijih britanskih bendova svih vremena.